Rasprava između “kapitalizma” i “socijalizma” je dugogodišnja tema u diskusijama o ekonomskoj i društvenoj organizaciji. U ovu priču se učestalo, kao pop-kulturni sinonimi, uvlače i termini poput marksizma i komunizma, za koje nijansiranija semantika – u koju se ovdje nećemo uvlačiti – ipak rezervira nešto drugačije značenje.
Svakako, korisnost bilo kojeg koncepta ovisi o zajedničkom razumijevanju. Kada bismo pitali nasumične ljude na ulici da definiraju kapitalizam i socijalizam, dobili bismo niz definicija. Ipak, iskustvo nalaže da bi definicije socijalizma bile daleko subjektivnije i raznolikije u usporedbi s definicijama kapitalizma. Za to, naravno, postoji i razlog. Naime, da bismo postigli smisleno razumijevanje ovih izraza, prvo moramo odrediti kontekst njihova korištenja. Za potrebe ovoga teksta ćemo uzeti ekonomsku perspektivu (za razliku od filozofske) i koristit ćemo leću analize sustava tj. dinamike sustava – znanosti o organizaciji.
Nekreativni izgovori
Analiza sustava u kontekstu ekonomije uključuje razumijevanje pojave dinamičkog individualnog i institucionalnog ponašanja unutar postavljene ekonomske strukture, u nastojanju da se razumiju ishodi – također poznati kao funkcije. Što sustav radi, a što ne radi na temelju empirijskih promatranja i formalnog razumijevanja njegove mehanike? Iako se izraz “sustav” može primijeniti na bilo koji oblik organizacije, ekonomski sustav je različit i poseban na isti način na koji je dizajn mehaničkog motora različit i poseban. Dinamičan je i njegova vjerodostojna analiza treba biti usredotočena na stvarno, mjerljivo ponašanje koje se odvija, a ne na ideologiju ili puke želje.
Ekonomski sustav je definiran svojom strukturom – potpuno shvaćenom ili ne – koja vodi i kontrolira akcije unutar njegovih granica. Na primjer, motor u automobilu je specifičan sustav s definiranim funkcijama, sastavljen od dijelova i njihovih dinamičkih međusobnih odnosa, koji u konačnici služe ukupnoj svrsi omogućavanja prijevoza.
Iako je kapitalistički sustav znatno složeniji i evoluirao je tijekom generacija u procesu prilagođavanja, a ne iz izravnog ljudskog dizajna, on je još uvijek dinamičan stroj s inherentnim svojstvima: definiranom strukturom sustava sa specifičnim ponašanjem, ograničenjima i funkcijama – i nije neutralan. Samo zato što su ljudi uključeni u ekonomski sustav ne znači da hirovi njihovih djelovanja stvaraju beskonačan potencijal za taj sustav ili ga mijenjaju u stvarnom vremenu. Ishodi su fundamentalno ograničeni njegovom strukturom – bez obzira što ljudi čine.
Strukturalni determinizam
Iako postoji tendencija da se koriste pridjevi kao što su “kroni/ortački kapitalizam” ili “državni kapitalizam” da bi se stvari kvalificirale, takve su razlike vrlo subjektivne i zamagljuju temeljnu strukturu sustava, stvarajući zabunu o tome što on zapravo radi tj. što njegova endogena svojstva generiraju. Ovo zamagljivanje sprječava ljude da prepoznaju funkcije sustava onakvima kakve one uistinu jesu, a ne onakvima kakvima bi željeli da budu, pri čemu apologetski agenti često izmišljaju (ne)kreativne izgovore za, ustvari, organske sistemske ishode. Jer, jezikom sistemske znanosti, kapitalizam i njegova dinamika dio su onoga što nazivamo “složenim prilagodljivim sustavom”.
Dok klasična ekonomska literatura često kategorizira različite ekonomske modele kroz povijest – od ponašanja lovaca-sakupljača preko merkantilizma do navodnog socijalizma SSSR-a; s neobičnim hibridima poput fašizma – sama povijest kapitalizma nema jasno definiran početak. Međutim, jasna razlika između kapitalističkog sustava i nekapitalističkog sustava može se napraviti jednostavnim rezom: korištenjem tržišta. Sukladno s tim, početak shvaćanja temelje kapitalističke strukture se izvodi ispitivanjem temeljno-određujućeg ponašanja tržišne razmjene.
Tržišta su nezamjenjiva za kapitalizam i definiraju samu njegovu prirodu, pri čemu se iz samog čina tržišne razmjene struktura razvija na samoorganizirajući način. Na primjer, tržišta mogu postojati samo ako postoji imovina ili vlasništvo. Vlasništvo dovodi do ideje kapitala, koja zauzvrat stvara grupne konkurentske poticaje, što rezultira hijerarhijama, neravnotežama moći, nejednakošću i drugim zajedničkim značajkama. Ove pojave također zahtijevaju vezane odgovore kao što je zakonska regulativa protiv imovinskog kriminala itd.
Definirajuća struktura
Takve se veze, očito, protežu od temeljnog mehanizma trgovine do uspostave institucija i strukture, uključujući osnovnu prirodu same vlade i šire. Drugim riječima, mehanizam trgovine je sjeme koje je rodilo definirajuću strukturu našeg gospodarstva i, na mnogo načina, samo naše razumijevanje današnje “normalnosti”; samoorganizirajućeg procesa institucionalnog i sistemskog razvoja. Stoga, ako bismo sutra stvorili novu Zemlju i ubacili gomilu ljudi u ovaj ekonomski sustav tržišne trgovine, bilo bi samo pitanje vremena kada će osnovna priroda njihovog društva odražavati našu. Dakle, postoji temeljni strukturalni determinizam temeljen na ovom korijenskom ponašanju.
Zapravo, izraz “kapitalizam” je čak i pomalo suvišan. Ono što pogoni naše društvo jest tržišna ekonomija, sa svojim inherentnim značajkama koje čine osnovu kapitalističke koncepcije koja nam je prezentirana. Kapitalizam je jednostavno očigledna akademska koncepcija dinamičke tržišne razmjene i njezinih sustavnih ishoda u kontekstu institucionalnog, kulturnog i državnog razvoja civilizacije. Sukladno, kakve god varijacije ili razlike je socioekonomski ustroj ovog planeta imao od pojave trgovine, zapravo su bile vrlo male u usporedbi s međusobnim sličnostima.
Dakle, tržišni sustav je dinamičan sustav sa strukturom, a ne mrlja savitljivih filozofskih poticaja s ljudima koji definiraju karakter sustava kroz kolektivno masovno ponašanje, kao što bi mnogi željeli misliti. Sustav nas upućuje što da radimo, a ne obrnuto.
Nepostojeći integritet
Kao takav, također ima svojstva neizbježno zajednička s drugim dinamičkim složenim sustavima koji se nalaze u prirodi, uključujući samoregulaciju kroz povratne procese i adaptivna (ili neprilagodljiva) ponašanja u interakciji s promjenjivim vanjskim okruženjem. Ovi su koncepti dobro utemeljeni u području znanosti o sustavima i doslovno svaka zemlja na svijetu koja koristi tržišno gospodarstvo – što je svaka – koristi istu temeljnu strukturu bez obzira na to kako se njome upravlja ili regulira.
Ipak, jedina varijacija koju opažamo unutar ove osnovne strukture sustava je opseg do kojeg vanjske sile pokušavaju njime upravljati ili kontrolirati. Ovakve intervencije, doduše, ne mijenjaju samu strukturu sustava, već samo utječu na njegova inherentna ponašanja, aktivno preusmjeravajući ishode unutar određenih granica. Primjer toga je stupanj do kojeg država zakonski regulira svoja tržišta – kao što je kontrola cijena – za razliku od pristupa laissez-faire koji odbija takvu intervenciju na filozofskoj osnovi.
U suvremenoj ekonomskoj misli postoji nezrelo, purističko shvaćanje koje zagovara minimalno uplitanje ili regulaciju tržišne ekonomije, promičući “slobodna” tržišta, kako to mnogi (neironično) nazivaju. Iako je ovaj romantični ideal razotkriven u smislu osiguravanja stabilnosti sustava unutar društvenog konteksta, on ostaje uvjerljiv mnogima koji ne uspijevaju objektivno procijeniti stvarno ponašanje sustava i njegovu endogenu gravitaciju prema nestabilnosti kojoj se mora suprotstaviti. U nekoj vrsti religioznog ideala, oni žele pretpostaviti da je tržište čisto i da sve može odrediti ravnotežom. To je krivo: sustav jednostavno nema potrebnu raznolikost za održavanje stabilnosti u stvarnom svijetu.
Ugrađene funkcije
Zapravo, povijesno gledano, ekonomske analize koje provode istaknuti takozvani ekonomisti vrlo često postavljaju apstraktne pojmove o tome što bi sustav trebao raditi umjesto da promatraju što on zapravo radi. Pri tome je često fokus čak i na samu intervenciju kao uzrok problema povezanih s gospodarstvom, pri čemu zagovornici ponovno pretpostavljaju da je rješenje potpuno “slobodno tržište”. Ovo je nesretno, ali očekivano gledište, koje još jednom izbjegava objektivnu analizu sustava samog po sebi, promičući puste želje u nadi za urođenim integritetom sustava – koji ne postoji.
S obzirom na to, očito je da su dvije kritično negativne, temeljne funkcije tržišne ekonomije: stvaranje siromaštva i nejednakosti te neodrživi rast-potrošnja obrazac koji djeluje poput raka, iziskujući stalnu konzumaciju i prodaju. Umjesto da se ti ishodi prepoznaju kao inherentni strukturi sustava, krivnja se pripisuje ne samo vanjskoj intervenciji (kao što je navedeno), nego često i moralnim nedostacima ljudi ili grupa. Ovaj moralni argument pretpostavlja da je sustav u biti neutralan i da ne posjeduje strukturne poticaje koji neizbježno dovode do negativnih i nemoralnih ishoda – što nije točno.
Zapravo, ako ispitate uobičajeni diskurs današnjice, od nepravednih ljestvica plaća do pogoršanja okoliša, većina ljudi još uvijek tvrdi da je to moralni neuspjeh, a ne strukturalni. Nažalost, riječ je o problemu neupućene i zamagljene percepcije.
Neraskidiva veza
Na kraju, istinski objektivna sistemska analiza kapitalizma otkriva da su siromaštvo, smrtonosna nejednakost i uništavanje okoliša ugrađene funkcije sustava, prirodne sustavu kao i proizvodnja dobra poput pametnog telefona. Jedine opcije za rješavanje ovih negativnih problema su ili potpuno odmicanje od sustava temeljenog na trgovini ili pokušaj strateške regulacije za usporavanje ovih ishoda, iako ih se nikada ne može u potpunosti eliminirati. Oni su, naravno, ugrađeni.
To nas dovodi do koncepta “socijalizma”. Socijalizam se u biti temelji na ideji reguliranja kodiranih značajki tržišne ekonomije kako bi se stvorio održiviji i pravedniji svijet. Ovo uključuje intervencije na mikrorazini, kao što je preuzimanje kontrole države nad zdravstvenom skrbi, kako bi se ljudima osigurao pravedniji pristup ovoj instituciji. U ovom primjeru leži uobičajeno shvaćanje socijalizma u popularnoj kulturi: odstupanje od prirodne, samoregulativne prirode tržišta korištenjem birokracije tj. zakona za kompenzaciju tržišnih neuspjeha i, idealno, postizanje uravnoteženijih rezultata.
Na makro razini, socijalistički ideali postaju više filozofski, s definicijama poput “javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju”. Međutim, ovoj definiciji nedostaje univerzalno dogovoreno razumijevanje i često se poistovjećuje s državnom moći, a ne s demokratskom ili istinskom društvenom i javnom kontrolom. Navedeno, nažalost, učestalo pridonosi beskorisnosti ovog koncepta, iako se većina može poistovjetiti s njegovom vrijednosnom orijentacijom – demokracijom.
Socijalna patologija
No, iznad svega, bitno je prepoznati da je socijalizam u osnovi intervencionistička reakcija na kapitalizam i da sam za sebe ne postoji kao formalno definiran sustav koji se može jednoobrazno implementirati. Njegove karakteristike su prvenstveno intervencionističke na mikrorazini i filozofski reakcionarne na makrorazini. Zapravo, sam leksik koji se koristi u socijalističkom diskursu, kao što je uobičajena razlika između “radnika” i “vlasnika”, inherentan je samoj strukturnoj prirodi kapitalizma. Osim toga, i “socijalističke” ekonomije barataju jednakom infrastrukturom i institutima kao i one kapitalističke: tržištem, kapitalom, vlasništvom, novcem i profitom.
Drugim riječima, socijalizam je (a) moralna ideologija i (b) reakcionarno sredstvo koje može postojati samo kao odgovor na kapitalizam; sve karakteristike koje se pripisuju socijalizmu su intervencije unutar kapitalističke (ili tržišne) strukture. Čak i ova fraza “javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju” postoji isključivo kao odgovor na prirodni razvoj koncentracije moći i resursa unutar tržišne dinamike, gdje “vlasnička klasa iskorištava radničku klasu”, kako kaže takozvana marksistička izreka.
Ovo razumijevanje je ključno jer lažna dihotomija kapitalizam naspram socijalizma ograničava potencijal za poboljšanu ekonomsku i društvenu organizaciju. Za ovo vezani argumenti su ustrajali kroz generacije, prikazujući socijalizam kao definirani ekonomski model ili sustav – koji to nije – a svi povijesni neuspjesi ili zločini u takozvanim socijalističkim nacijama onda se koriste kao “dokazi” da je tržišni kapitalizam jedini održivi društveni sustav koji postoji i može postojati, dok je socijalizam neuspješna “konstrukcija”. Očigledno, on može biti neuspjeli konstrukt jer taj konstrukt – ne postoji.
Marxov doprinos
U stvarnosti, postoje brojni dizajni sustava koji nisu povezani s novcem, tržištima, a time ni kapitalizmom, koji se mogu i trebaju istražiti, s istinskim značajkama organiziranog, složenog, samoregulirajućeg sustava. Međutim, koncepcija opće javnosti ostaje ograničena ovim opetovanim pojmom socijalizma i njegovim povezivanjem s totalitarizmom, kreirajući komunikacijski izazov zbog kojeg je postalo patološki prihvaćeno da sve što nije kapitalizam može biti samo gore – bez stvarnih dokaza – tako stvarajući okoštalo ograničenje rasprave. Još jednom, jedina dosljedna definicija socijalizma je njegovo suprotstavljanje kapitalizmu.
Zasigurno ste često čuli ono kliše pitanje: “Ako vam se ne sviđa kapitalizam, što predlažete? Socijalizam? Socijalizam nikada nije funkcionirao!” U prijevodu: “Ako vam se ne sviđa kapitalizam, što predlažete? Nekapitalizam? Nekapitalizam nikada nije funkcionirao!” Ovo pretpostavlja da smo automatski iscrpili svaku drugu potencijalnu socioekonomsku alternativu, što je jednako apsurdno kao reći: “Samo ugljikovodici mogu biti koristan oblik energije. Nema drugog izbora.” Sve to samo naglašava kružnu prirodu rasprave.
Da bismo analizirali neučinkovitost ili nehumanost naizgled nekapitalističkih sustava u povijesti, kao što je sovjetski komunizam, potrebno je ispitati specifične karakteristike vladajuće organizacije i dizajna samih po sebi, umjesto da taj paket jednostavno označimo kao socijalizam i odbacimo na toj osnovi, implicirajući kako bilo koja buduća koncepcije koja odstupa od kapitalizma može biti samo socijalizam i stoga identičan SSSR-u i njegovim satelitima. Sovjetski Savez, Kuba, Venezuela i drugi primjeri su (bile) jedinstvene, nove manifestacije, koje su kombinirale državnu birokraciju s ekonomskim kontrolama. Ne dijele isti sustav – pod pretpostavkom da uopće imaju pravi dinamički sustav. Socijalizam nije sustav.
Istinska promjena
Neki od tih primjera labavo su se oslanjali na filozofske spise Karla Marxa, koji su, opet, primarno bili ukorijenjeni u antikapitalističkom okviru, a ne u konceptu inferencijalnog ekonomskog dizajna. Zapravo, cijeli Marxov doprinos temeljio se na pokušaju razumijevanja složenog adaptivnog sustava kapitalizma, a ne promicanju bilo kakvog decidiranog rješenja za njega.
Oni koji se danas identificiraju kao socijalisti u biti su moralisti s antikapitalističkom filozofijom koji takvim identificiranjem, u stvari, pokazuju nedostatak kreativnosti. U pitanju je gotovo besmislena etiketa, za koju se veže nemušta i besciljna potraga.
Trebamo li regulirati kapitalizam? Da. Ali to nije dugoročno rješenje. Probleme koje je proizveo sustav s kojima se suočavamo se mogu trajno ukloniti samo i isključivo istinskom promjenom. Jer, kao što je ustvrdio najpoznatiji sistemski teoretičar Stafford Beer: “Svrha sustava je ono što on radi. Na kraju krajeva, nema smisla tvrditi da je svrha sustava činiti ono što on stalno ne uspijeva.”
