Originalni članak Petera Josepha na Substacku možete pročitati OVDJE.
Od svih iskrivljenih stvarnosti koje proizvode iracionalne misli i ponašanje koje sada definira takozvanu “modernu” kulturu, ništa nije više uznemirujuće od spoznaje da je naš dominantni način preživljavanja – ekonomski opstanak – ukorijenjen u onome što je možda najopasnija pseudoznanost ikad stvorena: tržištima.
Delirij je zapanjujuć. Poremećaj je očit. I iskreno, neugodan je. Možemo se samo nadati da će, ako postoje izvanzemaljski promatrači, držati distancu – ne iz straha, već iz nevjerice koliko je apsurdan, samodestruktivan i krhak postao ekonomski operativni sustav čovječanstva.
Računovodstvena ideologija
Organizirali smo opskrbu samog života oko okvira koji odbacuje fizičke uvjete preživljavanja, ignorira ekološka ograničenja, marginalizira osnovne prirodne znanosti i zamjenjuje zdravorazumsko upravljanje resursima slojevitim neredom apstrakcija.
Somewhere in the galaxy, aliens are debating humanity’s $315 trillion debt 😂 pic.twitter.com/WqFtV99ZeI
— Noah’s Ark 🚢 (@NoahsArk1000) February 11, 2026
U svojoj srži, ovaj se sustav bavi jednom i samo jednom stvari: kretanjem novca i dinamikom razmjene. To je ključna briga. Ništa drugo nije strukturno prioritetizirano. Nazvati ono što je, u biti, apstraktna računovodstvena ideologija “ekonomijom” nije samo zavaravajuće – intelektualno je neobranjivo.
Tržišna ekonomija ne počinje sa Zemljom. Ne počinje s materijalima, energijom, ograničenjima dizajna, otpadom ili dugoročnom održivošću. Počinje s cijenama – simbolima odvojenim od fizičke stvarnosti – a zatim pokušava preurediti svijet kako bi ih opravdala. Pritom sustavno isključuje upravo one varijable koje zapravo određuju može li društvo preživjeti.
Dječja intuicija
Učinite ovo: Pronađite skupinu osnovnoškolaca – djece koja još nisu zagađena tržišno ukorijenjenom ekonomskom teorijom, mitologijom poslovnih škola ili ratobornim sloganima u korist „kapitalizma“ – i postavite im nekoliko osnovnih pitanja: Odakle dolaze resursi? Što se događa kada ponestanu? Kako bismo ih trebali koristiti da svi imaju dovoljno? Što bismo trebali učiniti s otpadom? Trebamo li dizajnirati stvari da traju ili da se bace? Itd.
What is a communist ? from the film Trumbo#trumbo #communism #socialism #socialistsunday pic.twitter.com/nW16A6IAbX
— communist history vids ☭ (@commsurreallism) March 1, 2025
Gotovo bez iznimke, otkrit ćete da ta djeca odgovaraju odgovorima ukorijenjenim u intuiciji, ravnoteži i fizičkoj stvarnosti. Instinktivno razumiju da resursi dolaze sa Zemlje, da su ograničeni, da služe određenim svrhama i da je otpad problem. Prepoznaju da suradnja i učinkovitost važni. Shvaćaju – bez formalne obuke – da je mudro korištenje stvari, s upravljanjem i znanstvenom sviješću, poželjnije od korištenja više stvari radi “rasta”. Intuitivno razumiju da uništavanje uvjeta preživljavanja samo po sebi nema smisla.
Drugim riječima, ekonomski razmišljaju na način koji je utemeljeniji, racionalniji i više usklađen sa stvarnošću od mnogih tržišnih ekonomista s doktoratom znanosti.
Apstrakcije na apstrakcijama
Neizrečena, tabuizirana činjenica je sljedeća: prava ekonomija bavi se ekologijom, dizajnom, recikliranjem, energetskim sustavima, tehničkom organizacijom rada i materijalnim ograničenjima fizičkog svijeta. To je disciplina ukorijenjena u inženjerskoj logici i sistemskom razmišljanju. Ona pita kako se ograničeni resursi mogu inteligentno rasporediti kako bi se zadovoljile ljudske potrebe tijekom vremena, a da se pritom ne potkopaju ekološki temelji koji uopće omogućuju proizvodnju.
Economist Ha-Joon Chang: "[Mainstream] economics has become like Catholic theology in medieval Europe. It has become the language of the rulers"
"They are not going to let you 'speak' it… unless you belong to the priesthood… or are from an extremely privileged background" pic.twitter.com/l3ft45B1Yw
— Ben Norton (@BenjaminNorton) January 4, 2023
Ono što danas umjesto toga nazivamo “ekonomijom” – tržišna ekonomija – pseudoznanost je gotovo u potpunosti posvećena apstrakcijama naslaganim na apstrakcije, a ne bavi se stvarnom opskrbom, već kretanjem novca unutar umjetnih tržišnih struktura.
Riječ ekonomija dolazi od grčke riječi oikonomia, što znači upravljanje kućanstvom. Ovo nije metafora; to je funkcionalna definicija. Kućanstvo ima ograničene resurse, ograničene radne kapacitete i stalne potrebe. Dobro upravljanje znači uravnoteženje ulaza i izlaza, minimiziranje otpada i osiguravanje održivosti tijekom vremena.
Istinska ekonomija
Nijedno racionalno kućanstvo ne potiče svoje članove na beskrajnu potrošnju samo kako bi opravdalo nastavak proizvodnje. Nijedno kućanstvo ne mjeri uspjeh brzinom kojom novac kruži među članovima obitelji. Nijedno kućanstvo ne slavi rast sam po sebi, a da pritom ignorira iscrpljenost, iscrpljenost ili kolaps.
Pa ipak, upravo to moderna tržišna ekonomija slavi na društvenoj razini.
Istinska ekonomija mora se uhvatiti u koštac sa stvarnim fizičkim stvarnostima proizvodnje. Mora pitati odakle dolaze materijali, kako se transformiraju, koji su energetski ulazi potrebni, koji se otpad stvara i koje dugoročne posljedice proizlaze iz tih procesa. Mora se baviti ekologijom, jer se sva proizvodnja odvija unutar ekoloških sustava. To je temelj svakog poštenog ekonomskog izračuna. Mora se baviti dizajnom, jer su učinkovitost, trajnost i ponovna upotreba daleko važniji od obujma prodaje. I mora se baviti radom, jer je ljudski trud konačan – i sve više zamjenjiv automatizacijom.
Drugim riječima, ekonomija je neodvojiva od inženjerstva i znanosti o sustavima. Može postojati kao legitimna disciplina samo kada je utemeljena na svojstvima stvarnog, materijalnog svijeta, uzimajući u obzir sistemske interakcije, učinke povratnih informacija i dugoročne ishode, a ne kratkoročne novčane tokove.
Nevideća ruka
Sada uzmite bilo koji standardni udžbenik ekonomije dodijeljen studentima.
Vidite li odjeljak o stopama prirodne regeneracije prašuma u kontekstu vađenja drva? Vidite li analizu na razini sustava o tome kako uklanjanje drveća mijenja kemiju tla, cikluse vode, regionalnu klimatsku stabilnost i međuovisnost vrsta? Vidite li ispitivanje kako gubitak bioraznolikosti utječe na sigurnost ljudske hrane, ranjivost na bolesti ili dugoročni opstanak?
Ne – ne vidite.
A razlog je jednostavan: da jeste, čitali biste pravo djelo iz ekonomije.
Umjesto toga, ono što ćete u Ekonomiji 101 pronaći je šum – slojevite apstrakcije o krivuljama ponude i potražnje, imaginarnim ravnotežama, racionalnim akterima, cjenovnim signalima i mitovima o učinkovitosti, sve odvojeno od fizičke stvarnosti. Čitat ćete jednadžbe koje nikada ne spominju energiju, modele koji ignoriraju otpad i grafove koji pretvaraju da su ekosustavi opcionalne varijable. Bit ćete naučeni vjerovati da cijene nekako kodiraju sve relevantne informacije, čak i dok stvarni svijet degradira ispod sve te matematike.
Ovo nije proučavanje ekonomije. To je proučavanje ponašanja tržišta pod umjetnim ograničenjima, predstavljeno kao univerzalna istina. I što više netko internalizira ovu apstrakciju, to manje je sposoban razumjeti kako stvarna gospodarstva zapravo funkcioniraju – ili propadaju.
Zato se tržišna ekonomija može podučavati desetljećima, a ostati slijepa za kolaps. Ne gleda svijet. Gleda vlastite simbole – i to naziva znanošću.
Ne.
“Sloboda”
Teško je točno odrediti kada je sve postalo toliko apsurdno, ali negdje usput ekonomija je prošla kroz duboko intelektualno sužavanje. Politička ekonomija – proučavanje proizvodnje, distribucije i društvene organizacije – postupno je zamijenjena teorijom tržišta, koja je redefinirala gospodarstvo kao ništa više od skupa razmjena posredovanih cijenama između apstraktnih aktera.
To sužavanje skrivalo se iza jednog od najneobičnijih atributa ikada pripisanih tržištima: “sloboda”.
Ah da – sloboda. Sloboda od materijalnih ograničenja. Sloboda od ekološke odgovornosti. Sloboda od razumijevanja kako stvarni svijet zapravo funkcionira.
U ovom preoblikovanju, biofizička ograničenja isključena su iz ekonomskog izračuna osim u apstrahiranom obliku “oskudice”, ugrađene u zloglasnu jednadžbu ponude i potražnje. U praksi, ova jednadžba djeluje slijepo. “Ponuda” se svodi na ono što postoji nakon proizvodnje, bez obzira na ekološke troškove. “Potražnja” se svodi na kupovnu moć, a ne na stvarne ljudske potrebe.
Ljudi kao statistika
Gotovo milijardu ljudi danas pati od nedovoljne prehrane, a ipak ne utječu na krivulje potražnje jer im nedostaje novca. Njihove potrebe su ekonomski nevidljive. Samo to otkriva moralni i analitički bankrot okvira.
Slično tome, energija se počela tretirati kao vanjski input, a ne kao temeljno ograničenje. Šteta na okolišu označena je kao “eksternalija” – pojam koji sam po sebi otkriva problem. Kvaliteta dizajna, trajnost i smanjenje otpada postali su nebitni sve dok se roba mogla prodavati. Ljudske potrebe sravnjene su s “preferencijama”. Društvena stabilnost svedena je na statistiku zaposlenosti.
Samo tržište uzdignuto je na gotovo mističan status, prikazano kao samoispravljajući entitet za obradu informacija sposoban optimizirati rezultate samo putem cjenovnih signala. Ovo uvjerenje i dalje postoji unatoč ogromnim dokazima koji govore suprotno.
Cijene ne odražavaju ekološki trošak. Ne uzimaju u obzir dugoročnu štetu. Ne signaliziraju sistemski rizik. Ne optimiziraju ljudsku dobrobit. Odražavaju samo ono što se može platiti u okviru postojećih struktura moći.
Znanost mora ispunjavati određene kriterije. Mora biti empirijski utemeljena. Njene pretpostavke moraju biti provjerljive. Njeni modeli moraju biti opovrgljivi. Njena predviđanja moraju smisleno odgovarati stvarnosti. Tržišna ekonomija ne uspijeva u svakom pogledu.
Nesuradljiva stvarnost
Njezine temeljne pretpostavke – racionalni akteri, učinkovita tržišta, ravnotežne tendencije – očito su lažne, ali opstaju jer su modeli izgrađeni na njima interno konzistentni. To je obilježje pseudoznanosti: koherentnost unutar zatvorenog sustava, odvojenog od empirijske stvarnosti.
Kada tržišni modeli ne uspiju predvidjeti krize, recesije, kolaps okoliša ili nejednakost, neuspjeh se nikada ne pripisuje samom modelu. Umjesto toga, krivnja se prebacuje na “egzogene šokove”, lošu politiku ili nedovoljnu slobodu tržišta. Teorija nikada nije pogrešna; stvarnost jednostavno nije surađivala.
Još gore, tržišna ekonomija rutinski tretira vlastite apstrakcije kao prirodne zakone. Krivulje ponude i potražnje predstavljene su kao nepromjenjive značajke ljudskog ponašanja, a ne kao artefakti specifičnog institucionalnog okvira. Ovo spajanje konstruiranih sustava s prirodnim pojavama duboko je neznanstveno.
Neuspjeh je uspjeh
Ono što tržišna ekonomija zapravo proučava nije gospodarstvo, već ponašanje novca unutar određenog skupa pravila. To može biti korisno za trgovce, investitore i financijere – ali nam gotovo ništa ne govori o tome kako inteligentno organizirati proizvodnju u konačnom svijetu.
Kao što sam već opširno govorio, možda najopasnija zbrka u modernoj misli jest izjednačavanje novca s ekonomskim zdravljem. Bruto domaći proizvod, na primjer, mjeri ukupnu novčanu vrijednost transakcija unutar zemlje. Ne razlikuje konstruktivnu i destruktivnu aktivnost. Šumski požar koji uništava domove i infrastrukturu, nakon čega slijedi obnova, povećava BDP. Medicinska kriza uzrokovana zagađenjem povećava BDP. Planirano zastarijevanje povećava BDP.
Po ovoj logici, neuspjeh je uspjeh sve dok generira potrošnju.
Novac koji se brže okreće tretira se kao prosperitet. Ali novac nije hrana. Nije stanovanje. Nije čista voda ili zrak za disanje. To je računovodstveni sustav – simbolično sredstvo razmjene koje nam ništa ne govori o tome zadovoljavaju li se stvarne ljudske potrebe učinkovito ili održivo.
Gospodarstvo može financijski rasti dok se materijalno urušava. Tržišna ekonomija nema mehanizam za smisleno rješavanje ove kontradikcije jer ne mjeri ono što je važno.
Normalizirano ludilo
Tržišni sustavi su strukturno ovisni o rastu. To nije kulturna preferencija; to je matematička nužnost. Stvaranje novca temeljeno na dugu, zahtjevi za profitom i ovisnost o zaposlenosti zahtijevaju kontinuirano širenje. Bez rasta, sustav se skuplja – a stezanje se tretira kao neuspjeh bez obzira na to jesu li materijalne potrebe već zadovoljene. Ovaj imperativ rasta izravno proturječi ekološkoj stvarnosti.
Nijedan fizički sustav ne raste unedogled. Svaki ekosustav funkcionira unutar ograničenja, tražeći dinamičku ravnotežu, a ne beskrajno širenje. Pa ipak, tržišna ideologija tretira ravnotežu kao stagnaciju, a održivost kao neučinkovitost.
Na razini kućanstva, ova bi se logika smatrala ludom. Nitko ne vjeruje da je uspješna obitelj ona koja svake godine udvostručuje svoju potrošnju, iscrpljuje svoje resurse i proizvodi beskrajan otpad samo da bi svi bili “zaposleni”.
Ali na makro razini, ovo ludilo je normalizirano, institucionalizirano i brane ga ekonomisti koji se rijetko suočavaju s njegovom ekološkom nemogućnošću.
U terminima sistemske znanosti, ovo je sukob rekurzije. Pravila koja upravljaju makro sustavom izravno krše ograničenja koja se primjenjuju na svakoj nižoj razini organizacije. Kućanstvo, zajednica, ekosustav – sve to zahtijeva ravnotežu, povratne informacije i ograničenja kako bi ostalo održivo. Pa ipak, širi ekonomski sustav dizajniran je da nadjača ta ista ograničenja, zahtijevajući stalno širenje bez obzira na materijalna ograničenja.
Univerzalna leća
Sustav koji ne može primijeniti vlastitu logiku preživljavanja na svim razinama nije adaptivan – on je patološki. Kada makro sloj prisiljava ponašanje koje bi uništilo mikro slojeve, kolaps nije slučajnost; to je očekivani ishod. Rast, u takvim uvjetima, nije znak zdravlja, već sistemske nestabilnosti – pozitivna povratna petlja koja ubrzava prema neuspjehu.
Ono što tržišta nazivaju “uspjehom” je, u ekološkom smislu, prekoračenje. A prekoračenje ne završava ravnotežom. Završava korekcijom.
Budući da je tržišna ekonomija gotovo u potpunosti usmjerena na financijsku apstrakciju, njezini praktičari su jedinstveno nekvalificirani za rješavanje problema iz stvarnog svijeta.
Klimatske promjene? Odgovor su tržišta ugljika i mehanizmi određivanja cijena koji komodificiraju uništenje umjesto da ga eliminiraju. Automatizacija i raseljavanje radne snage? Stvaranje novih radnih mjesta, bez obzira na to jesu li nužna ili smislena. Iscrpljivanje resursa? Podignite cijene i pustite da oskudica “signalizira” prilagodbe nakon što je šteta učinjena.
Svaki problem se filtrira kroz istu leću: kako se to može monetizirati?
Prava stručnost u ekonomiji zahtijevala bi razumijevanje tokova materijala, energetskih ograničenja, optimizacije dizajna, povratnih informacija sustava i ekoloških pragova. Zahtijevala bi suradnju s inženjerima, ekolozima i znanstvenicima sustava. Tržišni ekonomisti rijetko su obučeni u bilo kojem od ovih područja.
Možda su stručnjaci za “tržišta” – ali ne i za ekonomije.
Legitimiziranje moći
Ako se riješimo ideologije i vratimo se osnovnim principima, ekonomija postaje nešto daleko praktičnije – i daleko iskrenije. Prava pitanja su jednostavna: Što je ljudima potrebno da bi dobro živjeli? Koji su resursi dostupni? Koji su najučinkovitiji načini za transformaciju tih resursa u upotrebljiva dobra i usluge? Koji su ekološki troškovi tih procesa? Kako se otpad može smanjiti ili eliminirati? Kako se rad može smanjiti inteligentnim dizajnom i automatizacijom?
To su inženjerska pitanja. Ne zahtijevaju cjenovne signale. Zahtijevaju podatke, dizajn, povratne informacije i koordinaciju. Zahtijevaju sustave koji optimiziraju rezultate, a ne profit.
Gospodarstvo dizajnirano na ovaj način dalo bi prioritet trajnosti nad prodajom, pristupu nad vlasništvom i ravnoteži nad rastom. Tehnologiju bi tretiralo kao sredstvo za smanjenje rada, a ne za stvaranje umjetnog zapošljavanja. Uspjeh bi mjerilo kvalitetom života i ekološkom stabilnošću, a ne volumenom transakcija.
Tržišna ekonomija opstaje ne zato što funkcionira, već zato što legitimizira postojeće strukture moći. Pruža intelektualno pokriće za nejednakost, uništavanje okoliša i neučinkovitost tako što ih predstavlja kao neizbježne posljedice “prirodnih” tržišnih sila. Apstraktni modeli štite stvarne interese. Oni odvraćaju odgovornost. Omogućuju da se sistemski neuspjeh tretira kao nesretan, a ne kao osmišljen.
U stvari, energetski sustav koji tržišta stvaraju vjerojatno je čak i gori od takozvanih “komandnih” ekonomija bivšeg SSSR-a i šire, prema kojima bi tržišta trebala biti antitetična. Tržišta proizvode krute, konstantne hijerarhije moći.
Maskirana religija
Stvarna ekonomija – utemeljena na fizičkoj stvarnosti – zahtijevala bi sistemske promjene. Prisilila bi nas da se suočimo s iracionalnošću proizvodnje vođene profitom, suvišnošću velikog dijela rada i nekompatibilnošću beskrajnog rasta s konačnim planetom. Također bi okončala strukturu moći koja nije samo tiranska prema samom ljudskom društvu, već i tiranska prema cijelom ekosustavu zahvaljujući kojem smo preživjeli kao vrsta.
Zato se tome pruža otpor. Pobjednici tržišne igre su oni na vlasti, a oni su gotovo uvijek sociopati, usput rečeno.
US President Donald Trump invited the world's richest billionaire oligarchs to sit at the center of his inauguration.
Elon Musk, Jeff Bezos, Mark Zuckerberg, & Google CEO Sundar Pichai symbolically sat with Trump's cabinet picks.
A dozen billionaires will be in the Trump admin. pic.twitter.com/9CHzpmFAEU
— Ben Norton (@BenjaminNorton) January 20, 2025
Dakle, opet: Tržišna ekonomija nije ekonomija. To je sustav vjerovanja o kretanju novca koji se maskira kao znanost. Upravlja simbolima umjesto sustavima. Raspravlja o cijenama dok ignorira fiziku. Tretira apstrakciju kao stvarnost, a stvarnost kao eksternaliju.
Dok ne vratimo značenje ekonomije, nastavit ćemo loše upravljati samim temeljima ljudskog opstanka do naše propasti.
Ako vaša “ekonomija” ne može objasniti ekologiju, otpad, energiju i učinkovitost dizajna, to nije znanost. To je ideologija i religija utemeljena na moći. I što se dulje pretvaramo da nije tako, to će troškovi biti veći.
