Danas je tržište preplavljeno pametnim proizvodima; imamo pametni telefon, pametni sat, pametni zvučnik, pametni TV, pametnu kameru, pametnu bravu, pametni termostat, pametne žarulje, pametni toster, pametni usisivač i još neki konačni broj takvih aparata. Ono što pak, po Einsteinu, nije konačno je ljudska glupost, a sav cinizam tog zapažanja se ogleda u našoj ekonomiji koja harači planetom bez ikakvog plana i programa.
Neki bi se mogli zapitati – „ako sistem nije pametan, kako može proizvesti pametne proizvode?“. Odgovor je jednostavan: ljudima tehnologija olakšava i poboljšava život pa je stoga vole, žele i trebaju. Slobodno tržište hrli ka udovoljavanju naših želja, ali njegovi mehanizmi rigidno ustraju u logici pri kojoj želja za što većim profitom, koja uključuje minimiziranje troškova zbog konkurentnosti, uvijek rezultira proizvodima koji su lošiji, zastarjeli i kvarljiviji od onih idealnih, tj. tehnološki dostupnih. Posljedice takvog načina ophođenja s planetarnim resursima je jednini mogući, a stane u imenicu – nemar.
Granično sposobni političari
Kakvo to točno planiranje pruža mehanizam slobodnog tržišta? Postoji li uopće neki generalni i dalekosežni cilj socioekonomskog sistema ljudske vrste i je li pretenciozno i pompozno raspravljati o tome? Može li se o tako kompliciranom i sveobuhvatnom konstruktu govoriti kao o pametnom dizajnu ili je predodređen da opstaje, kao što je to danas, samo kao mehanizam impulzivne anarhije sisavaca s velikom glavom?
Pošto, zapravo, sam društveni ustroj nikad nije bio razlog napretka neke vrste, već je on uvijek svoj temelj nalazio u razvoju tehnologije, iluzorno je očekivati da će političari, kojima je prepušteno bavljenje ovim pitanjima, ikada biti više nego granično sposobni za suočavanje s njima. Rješenja se, kao i uvijek, kriju u pametnom inženjeringu.
Tako su, na primjer, nizozemski pametni gradovi podignuti na prilagodljiv i demontažni način i to od biorazgradivog materijala. Električnu energiju za stambene objekte proizvode solarne ćelije, vrteći objekti i električni senzori koji hvataju kinetičku energiju na pločnicima i cestama napajajući uličnu rasvjetu i signalizaciju, dok se u sportskim centrima struja dobiva ubiranjem tjelesne snage samih posjetitelja. Voda iz slavine se ponovno koristi prolazeći kroz vodokotilić i za uzgajanje voća i povrća za lokalnu uporabu, što značajno smanjuje troškove i zagađenje koje bi transport te hrane uzrokovao. Zgrade su priključene i na sustav za pročišćavanje otpadnih voda, ne samo zato da ne bi prouzrokovale zagađenje, nego i jer se u fekalnim vodama nalaze važne sirovine, točnije bioplin i fosfati koji služe za proizvodnju umjetnoga gnojiva.
Kružni grad
No, kako bi izgledala arhitektura privrede da se pametni dizajn implementira na nekom širem području, na primjer čitave države?
Kao što je već vidljivo iz samog primjera spomenutih pametnih centara, prvi korak bi bio lokalizacija proizvodnje. Današnje nepraktične, neefikasne i zagađujuće potrebe transporta preko pola globusa (osim specifičnih nužnosti) koje se pravdaju smanjenjem troškova proizvodnje (eksploatacijom jeftine radne snage), ogledni su primjer tehničke neefikasnosti.
40% of global shipping moves fossil fuels ⛽🚢
Double trouble:
1.Profits from hauling coal, oil and fossil gas 🛢️🔥
2.Ships run on bunker fuel—the sludge of oil refining 🏭 pic.twitter.com/967ZD4y4r6
— Jan Rosenow (@janrosenow) April 15, 2025
Jacque Fresco, američki strukturni dizajner i futurist, u ovu je namjenu osmislio “kružni grad”, izgrađen od niza pojaseva od kojih svaki služi nekoj društvenoj funkciji poput proizvodnje energije, znanstvenog istraživanja, rekreacije, stanovanja, poljoprivrede itd. Svaka jedinica je stoga sustav u kojem se proizvodi sve za potrebe unutar urbanog kompleksa; kad god je to moguće. Primjerice, proizvodnja obnovljive energije događa se na periferiji, dok se proizvodnja hrane pak odvija bliže sredini, u industrijskim staklenicima.
Umjetno kreirani institut inherentne dotrajalosti, tržišno uzgajan zbog potrebe proizvođača da, smanjivanjem rashoda proizvodnje, ostane pristupačan, pritom stvarajući inferioran, zastario i neefikasan proizvod, uklonio bi se strateškim inženjeringom. Ova kvalifikacija znači da bi se roba stvarala u odnosu na stanje državnih (ili, optimalno: planetarnih) resursa, s kvalitetom upotrijebljenih materijala na temelju jednadžbe i to uzimajući u obzir sve relevantne atribute: stope iscrpljenosti, negativne posljedice i slično.
Optimizacijski pogoni
Drugim riječima, ne bi se slijepo upotrebljavao čelik za, recimo, konstrukciju svakog mosta, samo zato što on ima najbolji omjer elastičnosti i čvrstine za taj posao bi takva nepromišljena praksa mogla dovesti do iscrpljenja resursa. Umjesto toga, postojao bi gradijent kvalitete materijala koji bi se odredio analizom relevantnih atributa kao što su: supstitutski resursi, stope prirodne zastarjelosti za određeni predmet, statistička upotreba u zajednici itd. Spomenuta svojstva i odnosi mogli bi se automatski procijeniti putem programiranja, sa strateški najisplativijim rješenjem izračunanim u stvarnom vremenu. Ovakve tvornice budućnosti pak ne bi bile nišno specijalizirane već bi pripadajuća mehanizacija bila pogodna za jednostavnu prilagodbu zadatku lako zamjenjivim univerzalnim dijelovima.
Mikroekonomska razmatranja u ovakvom modelu vrte se oko metoda dobrog dizajna i proizvodnje koje su definirane dvama faktorima: učinkovitošću dizajna proizvoda i sredstvima učinkovitosti proizvodnje. Učinkovitost dizajna proizvoda odnosi se na integritet samog dizajna. Danas, troškovna učinkovitost te posljedične tehničke neučinkovitosti, zajedno s korporativnim mehanizmom konkurencije i nepotrebnim te obilnim dupliciranjem robe, stvorili su klimu proizvodnje nepotrebnog otpada i ograničenog vijeka trajanja proizvoda.
Za učinkovitost dizajna proizvoda presudno je pet sastavnih čimbenika: optimizirana trajnost, optimizirana prilagodljivost, univerzalna standardizacija, integrirani protokoli recikliranja te pogodnost za automatizaciju.
Metode promišljenog dizajna
Optimizirana trajnost jednostavno znači da je svako dobro proizvedeno s namjerom da potraje što dulje, na najstrateškiji mogući način, što implicira da ne treba značiti da bi sva, na primjer, računalna kućišta trebala biti izrađena od titana samo zato što je najčvršći postojeći element. Ponovno, u pitanju je izračun sinergijskog dizajna gdje je pojam “najboljeg” materijala za danu namjenu uvijek u relativnom odnosu na potrebe koje se odnose na paralelne proizvodne tokove, a koje također mogu zahtijevati istu vrstu materijala. Stoga, odluku o korištenju određenog materijala treba donijeti ne samo za njegovu uporabu za određeno dobro, već i usporedbom s potrebama ostale proizvodnje koje zahtijevaju sličnu učinkovitost. Ne postoji nikakav parasustav “mišljenja“ izvan ove sistemski orijentirane usporedbe.
Optimizirana prilagodljivost pak prati realnost povećane efikasnosti tehničkih napredaka. Ipak, čak i uz ovu brzu stopu promjene, ostali značajni atributi narudžbe ostaju, prema povijesnim trendovima, isti relativno dulja razdoblja. Drugim riječima, različite proizvodne komponente imaju različite stope promjena i to znači da sustav “prilagodljivosti” i aktivnog “ažuriranja” može biti predviđen kroz analizu trenda, a sukladno čijim rezultatima bi očekivanja bila ugrađena u postojeći dizajn u najboljoj mogućoj mjeri. Primjer bi bila stopa promjene računalnog procesora (CPU). Napredak snage čipova brzo se ubrzavao zbog Mooreova zakona. Kao rezultat toga, mnoge softverske aplikacije, koje se poboljšavaju kako bi što bolje iskoristile novoomogućene brzine, neće raditi na računalu sa starijim čipovima. Ovo obično tjera korisnika da kupi novo računalo, iako je problem samo u procesoru, a ne čitavom sustavu.
Univerzalna standardizacija je skup optimiziranih protokola generiranih od povratnih informacija masovne industrije u vidu suradnje koja postoji kako bi stvorila uniformiranu, univerzalnu kompatibilnost svih komponenti povezanih s vrstom dobra. Dosadašnja vlasničko-kompetitivna praksa je, osim što je izvor velike količine otpada i nefunkcionalnosti, često opravdavana pod krinkom “napretka” u dizajnu s pretpostavkom da će se konkurentne korporacije, potaknute financijskom dobiti, međusobno “nadmašiti” i stoga biti produktivnije oko napretka. Iako u ovome može biti istine, uzrokovana retardacija, zagađenja i nestabilnost ne opravdavaju takvu praksu. Nadalje, uvijek je, i uvijek će upravo dijeljenje informacija dugoročno dovoditi do napretka, i osobnog i društvenog. Stvaranje istraživačke baze znanih sastavnih dijelova industrije, aktivno podijeljene diljem svijeta kao referentnu točku dizajna i mogućnost povratne informacije u stvaranju zajedničkih dijelova i robe, nije težak zadatak i zasigurno ne bi spriječilo tehnološko napredovanje ili domišljatost.
Pametna ekonomija
Integrirani protokoli recikliranja podrazumijevaju modeliranje trenutnog stanja komponente za ponovnu uporabu pomoću izravne i strateške optimizacije ugrađene u dizajn samog proizvoda. Danas je sustav reciklaže plastike, stakla, papira i drugog za recikliranje nezgrapan i skromno učinkovit, a glavni razlog leži u nepostojanju industrijske infrastrukture povezane s ovim procesom. U pametnoj ekonomiji bi logistika optimiziranog recikliranja za ponovnu uporabu materijala bila standard. Konačno, “odlagališta” ne bi postojala u ovom pristupu, jer postoji način da se ponovno koristi gotovo sve što proizvodimo, ako bismo za to razvili interes.
An island of garbage is floating in the Pacific Ocean. It’s 3 times the size of France. #WorldOceansDaypic.twitter.com/oN8FlffPuq
— AJ+ (@ajplus) June 8, 2018
Pogodnost za automatizaciju predviđa da je dizajn dobro prilagodljiv trendu automatizacije čime se računa ukloniti ljudsko sudjelovanje kad god je to moguće i to učinkovitijim, često manje složenim dizajnom. Drugim riječima, dio jednadžbe učinkovitosti je olakšavanje proizvodnje automatizacijom, uzimajući u obzir trenutno stanje tehnika automatizacije. Fokus je na nastojanju pojednostavljenja načina na koji se materijali i sredstva proizvodnje koriste tako da najveća moguća količina robe može biti proizvedena s najmanjim utroškom materijala.
Pošto bi kultura pametnog dizajna zaista pokušala opravdati korijen svoje riječi (ekonomično), u njoj ne bi bilo mjesta za relativno novi izum u ukupnoj ljudskoj povijesti: privatno vlasništvo. Osim što ono, u neumjesnoj mjeri, nepotrebno troši konačne resurse, posljedično i proporcionalno zagađuje okoliš te stvara nejednakost, privatno vlasništvo zapravo uopće nije zaista relevantno za zadovoljenje ljudskih potreba; pristup jest. Ljudi koriste stvari; ne posjeduju ih. Što uopće znači posjedovati osim unutar određenog razdoblja iskorištavati neko (prenosivo) dobro za individualnu korist? Vlasništvo je autistično-protekcionistički čin koji proizlazi iz generacija oskudice resursima, a trenutno služi kao građevni materijal i reklama tržišnog sistema koji podržava klasne diobe radi novčane dobiti i nadmoći. Drugim riječima, vlasništvo je oblik kontroliranog ograničenja, fizički i ideološki. Tako osmišljen sustav imovinske razdiobe, zajedno s pripadajućom novčanom vrijednošću i tržišnim posljedicama njihova postojanja neodrživa je, limitirajuća i nepraktična.
Promjena paradigme
Paradigma ‘pristup umjesto vlasništva‘ bi se vodila, osim ekološkom i ekonomskom održivošću, jednostavnom logikom: manje stvari, a veća dostupnost. Funkcionirala bi po principu knjižnice – posudiš što ti i koliko treba, pa vratiš. Jasno, potreban je i nekakav paralelni sustav praćenja pristupa, kao i podešavajući mehanizmi. Srećom, socijalna tehnologija je već spremna za ovaj princip u vidu ocjenjivanja korisnika te omogućivanja određenih benefita ili penala u odnosu na učinak. Na ovaj način bi sve bilo dostupno svima što bi, prvi put u povijesti, značilo stvarnu jednakost prilika.
Dodatno, pristup obrazovanju i osobnom usavršavanju bi dobilo osam milijarda ljudi. Građaninu današnjeg svijeta je uistinu teško pojmiti što bi to značilo za razvoj civilizacije; isto ono što su javne knjižnice, u njihovoj tisućljetnoj tradiciji, značile za razvoj društva, tj. opremanje pojedinaca za najveće znanstvene i umjetničke dosege čovječanstva. Čak i za one koji bi ovome prigovarali, stiješnjeni u fiksaciju osobnih interesa, sveobuhvatne društvene posljedice takvog socijalnog pristupa stvorile bi koristi koje bi potpuno zasjenile svaku takvu proizvoljnu osobnu preferenciju, i to stvarajući nove vrijednosti koje bi postojeće učinile zastarjelim i inferiornim.
Važno je istaknuti da zagovaranje ukidanja privatnog vlasništva proizlazi isključivo iz logičkog zaključivanja, koje se izričito temelji na strateškom upravljanju resursima i učinkovitosti, umjesto na bilo kakvom površinskom utjecaju navodnih “komunističkih” ideala. Ne postoji veza između to dvoje, jer sami komunizam nije proizašao iz potreba za očuvanjem i učinkovitim upravljanjem resursima. Komunizam se, u teoriji i praksi, temeljio na socijalnom, tj. moralnom relativizmu koji je bio kulturološki, a ne ekološki specifičan, a upravo je potonje fokus ovog koncepta.
Neke od ostalih nuspojava takvog ustroja bi bile:
1) Nema imovinskog kriminala: u svijetu pristupa, a ne vlasništva, nema poticaja za krađu jer nema mogućnosti preprodaje. Ne možete ukrasti nešto što nitko ne posjeduje. Osim toga, svako nepotrebno zadržavanje bi bilo sankcionirano zabranom pristupa nečemu drugom.
2) Obilje pristupa: poznato je da prosječni automobil većinu svog životnog vijeka provede na parkiralištima, trošeći prostor i vrijeme. Umjesto da njegujemo ovu rasipnu posljedicu vlasničkog sustava, jedan automobil mogao bi opslužiti velik broj korisnika u određenoj regiji, sa samo djelićem potrebnih resursa.
3) Vrhunska učinkovitost proizvodnje: za razliku od danas, kada tržišni sustav mora perpetuirati inferiorne proizvode radi ekonomskog prometa, mogli bismo dizajnirati robu da traje, koristeći najbolje strateški dostupne materijale i procese. Više ne bismo proizvodili “jeftine” proizvode koji služe siromašnim demografskim kategorijama (što je većina). Samo ovo svojstvo uštedjelo bi kataklizmičke količine resursa, a istovremeno omogućilo društvu pristup robi i uslugama kakve nikada ne bi moglo imati u svijetu koji se temelji na imovini.
Zvuče li vam ideje poput očuvanja, ravnoteže, ekologije i solidarnosti revolucionarne i utopističke? Izgradnja utopije nikada nije zapravo bila, a pogotovo danas, tehnička stvar, već pitanje volje, koje redovito pada na ispitu zbog diletantizma i kratkovidnosti onih s elitističkim mentalnim sklopom. Utopija, zapravo, nije ništa drugo do sustava koji zapravo funkcionira; sustava koji ne zahtijeva bezbroj dorada i popravaka da povremeno izađe iz garaže; sustava koji ispunjava ono što je obećao.
Izvor: Google ImageSvi smo itekako svjesni da bi postizanje tog cilja bio najteži mogući zadatak koji iziskuje odbacivanje svih naučenih normi, običaja i planova, ali ujedno zahtijeva i mudrost da spoznamo važnost i plemenitost žrtvovanja za sretnija vremena nekih drugih ljudi; baš kao što su to nama omogućili neki davni stranci. Na tom putu se ne bi smjelo dozvoliti da se gurne pod tepih nagomilanih svjetskih nedaća upravo ono što izdiže čovjeka nad ostalim bićima – ostvarivanje nemogućeg.
Jer, utopija je kao i budućnost; uvijek bliska, a nikad dostupna – pogotovo onima koji ne znaju živjeti u sadašnjosti.
