Originalni članak omanskog ministra Badrija Albusaidija za portal The Economist možete pročitati OVDJE.
Dva puta u devet mjeseci Sjedinjene Države i Iran bili su na rubu pravog dogovora o najtežem pitanju koje ih dijeli: iranskom programu nuklearne energije i američkim strahovima da bi to mogao biti program naoružanja. Stoga je bio šok, ali ne i iznenađenje kada su 28. veljače – samo nekoliko sati nakon posljednjih i najznačajnijih razgovora – Izrael i Amerika ponovno pokrenuli nezakoniti vojni napad na mir koji se nakratko činio stvarno mogućim.
Iranska odmazda protiv onoga što tvrdi da su američke mete na teritoriju njegovih susjeda bila je neizbježan, iako duboko žalosno i potpuno neprihvatljiv rezultat. Suočeni s onim što su i Izrael i Amerika opisali kao rat osmišljen za uništenje Islamske Republike, ovo je vjerojatno bila jedina racionalna opcija dostupna iranskom vodstvu.
Na rubu rata
Posljedice ove odmazde najočitije se osjećaju na južnoj strani Zaljeva, gdje arapske zemlje koje su polagale povjerenje u američku sigurnosnu suradnju sada tu suradnju doživljavaju kao akutnu ranjivost, prijeteći njihovoj sadašnjoj sigurnosti i budućem prosperitetu.
⚡️ BREAKING
state of panic within gulf regimes
to hide the Iranian targeting of the US bases in the Gulf “states”, Saudi Arabia and the UAE, have deployed thousands of bots to flood X and bury footage of the destruction and related news
Go search: رياض or دبي pic.twitter.com/xvhbGq9cFd
— Warfare Analysis (@warfareanalysis) March 1, 2026
Za zaljevske države sada je ugrožen ekonomski model u kojem bi globalni sport, turizam, zrakoplovstvo i tehnologija trebali igrati važnu ulogu. Planovi da postanu globalno središte za podatkovne centre možda će trebati revidirati. Posljedice iranske odmazde već se osjećaju globalno, jer je pomorski promet kroz Hormužki tjesnac ozbiljno poremećen, što povećava cijene energije i prijeti dubokom recesijom. Da to nisu predvidjeli arhitekti ovog rata, to je sigurno bila teška pogreška u procjeni.
Najveća pogreška američke administracije, naravno, bila je to što je uopće dopustila da bude uvučena u ovaj rat. Ovo nije američki rat i ne postoji vjerojatan scenarij u kojem će i Izrael i Amerika dobiti ono što žele od njega. Nadamo se da je američka predanost promjeni režima samo retorička, dok Izrael izričito traži rušenje Islamske Republike i vjerojatno ga malo briga kako se zemljom upravlja ili tko je vodi, nakon što se to postigne.
Posljedice odmazde
Imajući taj cilj na umu, čini se da je izraelsko vodstvo uvjerilo Ameriku da je Iran toliko oslabljen sankcijama, unutarnjim podjelama i američko-izraelskim bombardiranjem njegovih nuklearnih objekata prošlog lipnja da će bezuvjetna predaja brzo uslijediti nakon početnog napada i atentata na vrhovnog vođu. Ali sada bi trebalo biti jasno da će Izraelu za postizanje navedenog cilja biti potrebna duga vojna kampanja u koju bi Amerika morala poslati trupe na terenu, otvarajući novu frontu u vječnim ratovima za koje se predsjednik Donald Trump prethodno zakleo da će ih okončati. To nije ono što američka vlada želi. Niti njen narod, koji ovo sigurno ne vidi kao svoj rat.
“We will measure our success not only by the battles win but also by the WARS THAT WE END and perhaps most importantly, by THE WARS WE NEVER GET INTO.”
Remember,
Trump is ending sanctions on Iran & Russia.Everyone who told you Trump will bring us to war with Iran was WRONG. pic.twitter.com/BALaFTt3wD
— ĐⱤØ₲Ø🇺🇸 (@KAGdrogo) January 20, 2025
Pitanje za prijatelje Amerike je jednostavno. Što možemo učiniti da izvukemo supersilu iz ovog neželjenog zapleta? Prije svega, američki prijatelji imaju odgovornost reći istinu. To počinje činjenicom da u ovom ratu postoje dvije strane koje od njega nemaju što dobiti i da nacionalni interesi i Irana i Amerike leže u što bržim prekidu neprijateljstava. Ovo je neugodna istina za reći, jer uključuje ukazivanje na stupanj u kojem je Amerika izgubila kontrolu nad vlastitom vanjskom politikom. Ali to se mora reći.
Vodstvo Sjedinjenih Država tada će morati odlučiti gdje su zapravo njegovi nacionalni interesi i djelovati u skladu s tim. Trezvena procjena tih interesa ukazivala bi na to da oni moraju uključivati definitivan i odlučan prekid širenja nuklearnog oružja u regiji, sigurne lance opskrbe energijom i obnovljene investicijske mogućnosti u kontekstu rastućeg globalnog gospodarskog značaja regije. Sve bi se to najbolje postiglo s Iranom u miru sa svojim susjedima. Možda se to može identificirati kao zajednički ciljevi za sve zemlje Zaljeva. Kako doći tamo od današnje katastrofe je izazov.
Traženje izlaza
Možda će Americi biti teško vratiti se bilateralnim pregovorima s kojih su je dva puta skrenula iskušenja rata. Svakako će iranskom vodstvu biti teško vratiti se dijalogu s administracijom koja je dva puta naglo prešla s razgovora na bombardiranje i atentate. Ali put od rata, koliko god teško bilo objema stranama da ga slijede, možda će morati ležati upravo kroz ovaj nastavak.
Hours after brokering a new concession from Iran — reducing uranium to even lower levels than under the JCPOA — Oman's foreign minister responds to the second consecutive US-Israeli sabotage of diplomacy to commit aggression: https://t.co/0vFNTDPyAr
— Aaron Maté (@aaronjmate) February 28, 2026
Strankama je potreban poticaj da prikupe potrebnu hrabrost za ponovno angažiranje. To bi se moglo osigurati povezivanjem bilateralnih pregovora bitnih za rješavanje ključnog američko-iranskog pitanja sa širim regionalnim procesom, osmišljenim kako bi se postigao okvir za transparentnost nuklearne energije – i energetske tranzicije u širem smislu – u regiji. Dok sve zemlje regije gledaju prema svojoj zajedničkoj post-ugljičnoj budućnosti, sigurne inovacije i razvoj mogu ovisiti o nekom osnovnom dogovoru o ulozi koju će nuklearne tehnologije igrati.
Može li ovo ponuditi nagradu dovoljno veliku da svi glavni igrači dobrovoljno podnesu teškoće dijaloga kako bi je zajedno osvojili?
Put prema miru
To je svakako nešto što Oman i njegovi susjedi iz Vijeća za suradnju u Zaljevu mogu predložiti. Neki početni razgovori mogli bi s vremenom dovesti do mjera izgradnje povjerenja i konsenzusa o ulozi koju bi nuklearna energija trebala igrati u energetskoj tranziciji. Krajnji cilj takvog procesa je, naravno, nemoguće odrediti, posebno usred rata. Ali bi li bilo moguće, možda u kontekstu regionalnog ugovora o nenapadanju, osigurati značajan regionalni sporazum o nuklearnoj transparentnosti?
