Originalni članak autora Arnauda Bertranda za Substack možete pročitati OVDJE.
Do sada je bolno očito da je iranski rat kvalitativno drugačije prirode od većine drugih američkih ratova u posljednjih nekoliko desetljeća.
Uzmimo Vijetnam, Afganistan, Libiju, Irak, Srbiju itd. (popis je nažalost vrlo dug): obrazac je uvijek bio otprilike isti s ogromnom razlikom u moći između agresora i žrtve. Ovi su ratovi, uglavnom, bili imperijalni: carstvo je pokušavalo slomiti mnogo slabiji narod čiji je jedini realni izlaz bio gerilski otpor. I tada su zapravo imali volju za otpor: neki – poput Libije – jedva su se i trudili, samo su se pomirili sa svojom sudbinom.
Kao promatrači ovih ratova, ako ste imali ikakvog moralnog osjećaja, dominantna emocija bila je neka vrsta bespomoćnog gađenja: gledali ste diva kako gazi kroz tuđu kuću.
Pirove pobjede
Naravno, SAD su zapravo izgubile mnoge – ako ne i većinu – ovih ratova, slavno zamijenivši talibane talibanima ili bivajući protjerane s repom među nogama iz Vijetnama, ali razlika u moći nije bila ništa manje stvarna zbog toga. Samo što moć ne jamči uvijek pobjedu: ponekad div ne može ubiti sve i na kraju se umori od pokušaja. Ali “pobjede” izvojevane na ovaj način uvijek su bile u najboljem slučaju Pirove: ljudi su izdržali, da, ali ono što im je ostalo bila je zemlja u pepelu. U međuvremenu, u velikoj shemi stvari, div je otišao s malo više od povrijeđenog ega.
Iran se – izvanredno – pokazuje kao potpuno drugačija zvijer: dok su drugi samo preživljavali diva, Iran se čini da se može natjecati s jednim.
Pogledajmo tablicu rezultata kakva stoji danas.
Prije svega, Iran je do danas u stanju uzvratiti – istom mjerom, simetrično i sustavno – na američke i izraelske napade. Samo ta činjenica je apsolutno izvanredna i neviđena.
Uzmimo nedavni američko-izraelski napad na iranski nuklearni objekt Natanz. Iran je dugo upozoravao da neće oklijevati ciljati izraelski nuklearni poligon Dimona – za koji se vjeruje da je domaćin izraelskog programa atomskog oružja – u znak odmazde, što su mnogi odbacili kao puko prazno hvalisanje s obzirom na to da je to među najzaštićenijim strateškim lokacijama na svijetu, zaštićena cijelim nizom kombiniranih obrambenih sustava Izraela i SAD-a.
Dupli udar
Pa, dogodilo se: u subotu je Iran uspio napasti neposrednu blizinu nuklearnog poligona ne jednom nego dva puta, u dva odvojena udara na grad Dimonu i grad Arad. I ovo nije iranska propaganda, o tome su široko izvještavali izraelski mediji, a službeno je to priznao i sam Netanyahu.
DAMN. Dramatic footage shows moments when an Iranian missile directly impacts in Dimona, home to its nuclear facility. https://t.co/8feoL63W9G pic.twitter.com/RO4ozrVRip
— Arya Yadeghaar (@AryJeay) March 21, 2026
Ostavljajući po strani ljudske žrtve, koje su uvijek žalosne (iako je iskreno teško osjećati se loše zbog Izraela s obzirom na beskonačno goru cijenu koju su nanosili drugima), odvojite minutu da razmislite o tome koliko je ovo objektivno izvanredno i što to govori o stvarnim iranskim sposobnostima. Nijedan američki protivnik u živoj povijesti nije bio u stanju učiniti ništa slično: najaviti cilj tjednima unaprijed – i to ne bilo koji cilj, jedno od najzaštićenijih mjesta na cijelom planetu – suočiti se s punim kombiniranim obrambenim arsenalom SAD-a i Izraela, i još uvijek proći – dva puta.
Svjetlosnim godinama smo udaljeni od gerilskog borca koji postavlja improviziranu eksplozivnu napravu uz cestu ili Vijetkonga koji postavlja zamke u džungli…
I ovo nije bio jednokratni slučaj. Zapravo, do sada je Iran gotovo svaki put kada je telegrafski najavio da će pogoditi strateški cilj kao odmazdu za američko-izraelske napade, uspješno to učinio.
Oko za oko
Još jedan ilustrativan primjer je njegov napad na izraelsku rafineriju u Haifi – koja proizvodi otprilike polovicu izraelskih domaćih zaliha goriva – kao odmazdu za izraelski napad na njegov plinski pogon u Južnom Parsu. Opet, obrazac je isti: jasno telegrafski, simetričan odgovor – vi napadate našu energiju, mi napadamo vašu – izveden protiv jednog od strateški najvažnijih i najteže branjenih izraelskih položaja.
🚨 Breaking:
Reports claim that Iran launched cluster-type ballistic missiles that penetrated defenses and struck targets in Haifa, Israel.
According to these claims, the Israel Defense Forces headquarters was among the targets, with suggestions that senior officials, including… pic.twitter.com/cX0NNy88os
— EXPRESS NEWS (@ExNewsHD) March 17, 2026
Ili uzmimo možda najsimboličniji razorni primjer: 19. ožujka, iranska protuzračna obrana pogodila je američki F-35 tijekom borbene misije iznad Irana, prisiljavajući ga na prisilno slijetanje – incident koji je potvrdilo američko Središnje zapovjedništvo. Ovo je prvi put u povijesti da je lovac pete generacije stealth pretrpio potvrđenu borbenu štetu od neprijateljske vatre. F-35 – s cijenom većom od 100 milijuna dolara po jedinici – krunski je dragulj američke zračne moći, zrakoplov oko kojeg se gradi cijela američka vojna doktrina budućnosti i onaj koji se dugo reklamirao kao u biti neuništiv konvencionalnom protuzračnom obranom.
Da stvar bude gora, IRGC je istog dana objavio video koji prikazuje kako se navodno nevidljivi i neotkriveni zrakoplov prati i pogađa, jasno vidljiv na iranskom zaslonu za ciljanje. Prema više analitičara, Iran je vjerojatno koristio pasivne infracrvene senzore koji detektiraju toplinu motora, a ne radar – što znači da je cijela filozofija dizajna F-35, njegov raison d’être vrijedan 1,7 bilijuna dolara kao platforme za izbjegavanje radara, postala nebitna. Iran je pobijedio američku stealth tehnologiju.
Pola tuceta aviona
I ovo nije bio jednokratni slučaj: do danas je čak pet F-15 zrakoplova skinuto s bojišta u ovom ratu. Svi – kako nam je reklo američko Središnje zapovjedništvo – izgubljeni su zbog “prijateljske vatre” ili “tehničkih kvarova” što bi, prilično čudnom slučajnošću, učinilo ovo razdobljem s najviše nesreća za program F-15 u cijeloj njegovoj povijesti. Sveukupno, prema potvrđenim američkim brojkama, od početka rata uništeno je najmanje 16 američkih vojnih zrakoplova, a pola tuceta drugih zrakoplova teško je oštećeno u napadima ili nesrećama.
Footage reportedly shows the American F-15 fighter jet shot down in Kuwait.
Follow: https://t.co/LWoNSpkc2J pic.twitter.com/MwbDBPCteN
— Press TV 🔻 (@PressTV) March 23, 2026
I na kraju, možda najironičniji primjer od svih: Iran je uništio barem jednu američku raketnu obrambenu bateriju THAAD stacioniranu u zračnoj bazi Muwaffaq Salti u Jordanu – činjenicu koju je potvrdio američki dužnosnik, a potkrijepljenu satelitskim snimkama koje je objavio CNN, a koje prikazuju pougljene ostatke sustava. THAAD – Terminal High Altitude Area Defense – upravo je sustav dizajniran za presretanje i uništavanje dolaznih balističkih raketa. To je, doslovno, štit. I Iran ga je uništio upravo oružjem za koje je izgrađen da ga zaustavi. Sustav vrijedan 300 milijuna dolara, “oči” najnaprednije američke arhitekture raketne obrane, uništen je raketama koje je trebao vidjeti kako dolaze…
Vrijedi spomenuti da SAD upravlja samo s osam THAAD baterija na cijelom planetu. Iran tvrdi da je uništio četiri od njih u jednom 24-satnom prozoru – tvrdnja koja bi, ako se potvrdi, značila da je polovica svjetske zalihe najnaprednijih američkih senzora raketne obrane uništena u jednom danu. Ono što je potvrđeno jest da je šteta bila dovoljno ozbiljna da prisili Pentagon da premjesti još jedan THAAD sustav iz Južne Koreje na Bliski istok – unatoč izričitim prigovorima Seula. Drugim riječima, kako bi pokušao obnoviti štit koji je Iran uništio na Bliskom istoku, SAD se morao povući iz Azije. Iran ne samo da izaziva američku moć u jednom području, već prisiljava na preraspodjelu američke moći globalno.
Dostojan protivnik
Dakle, to je prva točka: prvi put u desetljećima, Sjedinjene Države izravno se bore protiv protivnika koji ne samo da podnosi njihove udarce, već ih i uzvraća. Ne gerilskim iscrpljivanjem, ne bombama uz ceste i mrežama tunela, već izravnom, simetričnom, vojnom odmazdom protiv nekih od najzaštićenijih ciljeva na planetu. Vi pogodite naš nuklearni objekt, mi ćemo pogoditi vaš. Vi pogodite našu energetsku infrastrukturu, mi ćemo pogoditi vašu. Mislite da vas vaše najsofisticiranije oružje štiti? Razmislite ponovno.
Professor John Mearsheimer:
We’re not winning against Iran. We’re not winning.
We’re sending a message that we’re a bunch of fools. That we started a war we can’t win.
We didn’t have the required military forces to achieve any of the objectives that we were floating, and we… pic.twitter.com/41Aej2c5GW
— Clash Report (@clashreport) March 16, 2026
To situaciju čini izuzetno – i možda neviđeno – opasnom. Toliko opasnom da se suočavamo s vrlo stvarnom mogućnošću da veliki dijelovi Bliskog istoka postanu praktički nenastanjivi. Nešto što čak i neki Trumpovi savjetnici, poput česta pronicljivog Davida Sacksa, otvoreno priznaju (njegov točan citat bio je “ako vidite da se ta vrsta uništavanja nastavlja, doslovno biste mogli učiniti Zaljev gotovo nenastanjivim”).
Volio bih da pretjerujem, ali tako je stvarno bilo prije samo nekoliko sati – i možda smo još uvijek samo jednu pogrešnu procjenu udaljeni od toga.
Trump je u subotu zaprijetio da će SAD “napasti i uništiti razne (iranske) elektrane, počevši od najveće” ako Iran “ne otvori u potpunosti, bez prijetnje, Hormuški tjesnac u roku od 48 sati od ovog trenutka”.
Iranski odgovor bio je da će, ako SAD to učine, “ciljati energetsku i IT infrastrukturu povezanu s SAD-om i Izraelom, zajedno s postrojenjima za desalinizaciju u regiji”.
Ključni resurs
Prijetnja desalinizacijom upravo je ono što bi moglo učiniti Zaljev nenastanjivim, jer su veliki dijelovi regije gotovo u potpunosti ovisni o desalinizaciji za svoje potrebe za pitkom vodom. Katar 99 posto svoje pitke vode dobiva desalinizacijom, Kuvajt i Bahrein preko 90 posto , Saudijska Arabija 70 posto.
Trump when asked about the US-Israeli terrorist bombing of an Iranian water desalination plant:
“They cut babies’ heads off. They chop women in half… So I don’t know anything about any desalinization plant.” pic.twitter.com/tOVGNLRT4F
— Max Blumenthal (@MaxBlumenthal) March 7, 2026
Prema dopisu američkog veleposlanstva u Saudijskoj Arabiji iz 2008. koji je objavio Wikileaks, ako bi Iran napao samo saudijsko postrojenje za desalinizaciju u Jubailu, “Rijad bi morao evakuirati unutar tjedan dana”. To je 8,5 milijuna ljudi, jedan od najvećih gradova na svijetu. U dopisu se također navodi da ako bi postrojenje za desalinizaciju u Jubailu bilo pogođeno, “trenutna struktura saudijske vlade ne bi mogla postojati”.
Dakle, postoji vrlo realna mogućnost da bismo mogli svjedočiti prisilnom raseljavanju desetaka milijuna ljudi i kolapsu više zaljevskih država, pri čemu bi jedna od najvažnijih regija svijeta – sama kolijevka čovječanstva – postala nenastanjiva.
U svakom slučaju, čini se da je iranska prijetnja stigla. Prije isteka 48-satnog ultimatuma, Trump je objavio da je naredio odgodu “BILO KAKVIH VOJNIH NAPADA NA IRANSKE ELEKTRANE I ENERGETSKU INFRASTRUKTURU ZA RAZDOBLJE OD PET DANA”, pripisujući promjenu mišljenja “VRLO DOBRIM I PRODUKTIVNIM RAZGOVORIMA” k oje su Sjedinjene Države imale s “ZEMLJOM IRANOM U POSLJEDNJA DVA DANA”. Iran je odmah glatko porekao da je uopće došlo do bilo kakvog razgovora, a predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf objavio je na X-u da “nisu održani nikakvi pregovori sa SAD-om”, a iranska veleposlanstva doslovno su izjavila da se Trump uplašio zbog iranske prijetnje “ciljanjem energetske infrastrukture cijele regije”.
Prvo povlačenje
To znači, izvanredno, da je Iran u ovom slučaju pokazao da ima eskalacijsku dominaciju nad Sjedinjenim Američkim Državama. To jest, sposobnost vjerodostojne prijetnje posljedicama toliko ozbiljnim da su Sjedinjene Države – možda prvi put od Hladnog rata – smatrale da je bolje povući se.
🇮🇷🇺🇸 IRGC's spokeperson is not having it:
“You cannot call your defeat a deal.”
“Has your own infighting reached the point of negotiating with yourselves?”
"Previous prices of energy, oil, of all your investments…
…will not return until you understand stability in the… pic.twitter.com/hOA6jL2aTn
— Lord Bebo (@MyLordBebo) March 25, 2026
Opet smo svjetlosnim godinama udaljeni od vaše improvizirane eksplozivne naprave uz cestu ili vaše zamke u džungli: Iran se pokazuje kao istinski moćan protivnik, sposoban doslovno pretvoriti Zaljev u pustoš ako se dovoljno pogura – i, što je ključno, dovoljno vjerodostojan da Washington u to povjeruje.
Da budemo jasni, ipak, nismo ništa drugo nego izvan opasnosti. Rat nije gotov, Trumpov novi ultimatum je za 5 dana i očito se tri odvojene ekspedicijske jedinice marinaca od 2500 vojnika približavaju Perzijskom zaljevu, a Pentagon navodno priprema detaljne planove za zauzimanje otoka Kharg. Petodnevna pauza u energetskim napadima možda se manje odnosi na “pregovore” a više na kupnju vremena za ovo gomilanje snaga.
Iako, kako objašnjava Responsible Statecraft, operacija zauzimanja otoka Kharg čini se još jednim neokonzervativnim grozničavim snom koji bi “svršio negdje između samoubilačke misije i samonametnute krize s taocima”. Čak i ako bude uspješna, dala bi SAD-u malo stvarne poluge – koji bi iranski vođa predao suverenitet u zamjenu za naftni terminal za koji su već očekivali da će biti dignut u zrak? – i ne bi učinio apsolutno ništa da ponovno otvori tjesnac, koji je udaljen 500 milja. To nije puno više od čarobne fantazije, kakvu neokonzervativci prodaju desetljećima – uvijek s istim obećanjem da će još jedan hrabar potez dobiti rat, i gotovo uvijek pogrešno.
Najstrateškiji čvor
Također biste mogli pogledati ekonomsku dimenziju. Iran – i to je bio razlog Trumpove prijetnje – kontrolira najstrateškiji energetski čvor na svijetu, Hormuški tjesnac. Također su uspjeli pogoditi energetska postrojenja u najmanje šest zemalja, a sve navodno brani SAD, a sve imaju velike američke vojne instalacije na svom tlu:
Izrael – rafinerija nafte Haifa, kao što smo ranije vidjeli
Katar – LNG terminal Ras Laffan (nevjerojatan gubitak prihoda od 20 milijuna dolara godišnje za Katar)
Saudijska Arabija – rafinerija SAMREF (Yanbu), Ras Tanura
UAE – plinsko polje Shah, Habshan, naftno postrojenje Fujairah
Kuvajt – rafinerija Mina al-Ahmadi, rafinerija Mina Abdullah
Bahrein – rafinerija nafte BAPCO
Iranian state-affiliated media releases a new animation titled 'Lord of the Straits,' depicting Iran's asserted control over the Strait of Hormuz amid ongoing regional tensions, March 2026. pic.twitter.com/pu5Yyh7AuP
— Future Adam Curtis B-Roll (@adamcurtisbroll) March 22, 2026
Ovo je izazvalo najteži energetski šok u modernoj povijesti – gori od 1973., gori od 2022. Petina svjetske nafte, trećina LNG-a, trećina izvoza gnojiva i gotovo polovica sumpora – sve je to efektivno zaustavljeno. Uništena infrastruktura poput katarskog terminala Ras Laffan – koji sam proizvodi 20 posto svjetskog LNG-a – neće se vratiti u pogon godinama.
Cijene nafte već su porasle za preko 60 posto. Zemlje diljem Azije već racioniraju gorivo. Šri Lanka je prešla na četverodnevni radni tjedan. I to je tek početak: s 40 posto svjetskog izvoza gnojiva u opasnosti upravo kada počinje sezona sadnje diljem svijeta, suočavamo se s pravom globalnom krizom hrane – ne samo višim cijenama (iako će se i to vrlo vjerojatno dogoditi), već i stvarnim fizičkim nestašicama i potencijalnim gladima diljem svijeta.
Kao što je netko smiješno (ali gorko) istaknuo na Twitteru 👇
Burza je doista u padu (S&P500 pao je za čak -5 posto, gotovo u potpunosti zbog rata s Iranom), ali to bi trebala biti najmanja briga ljudi u ovom trenutku…
Na kraju, mogli biste pogledati političku dimenziju – koja bi se mogla pokazati najznačajnijom od svih, jer ono što se raspada nije samo vojna kampanja, već cijela politička arhitektura američke moći na Bliskom istoku.
Počnimo s Irakom. Frakcije otpora povezane s Iranom su, kontinuiranim napadima dronovima i raketama na američke baze i američko veleposlanstvo u Bagdadu, učinkovito prisilile Sjedinjene Države i NATO da napuste zemlju. NATO je povukao cijelu svoju misiju – oko 600 pripadnika – u Italiju u onome što je eufemistički nazvao “privremenom prilagodbom položaja”. Rumunjska je evakuirala svih 114 svojih vojnika. Poljska, Španjolska, Italija – sve su se povukle. NATO-ovi zrakoplovi S-30 nisu mogli ni sletjeti na ironično nazvanu bazu Victory zbog intenziteta požara.
Posljednji pozdrav
A onda je uslijedio najneobičniji dio: SAD i NATO morali su zatražiti od iračkih frakcija otpora – putem iračke vlade kao posrednika – 24-satno primirje kako bi im se omogućilo da sigurno završe povlačenje. Neka to uđe u vaš um. Vojska Sjedinjenih Država – koja je 2003. napala Irak, srušila njegovu vladu i okupirala zemlju gotovo dva desetljeća – morala je tražiti dopuštenje od ljudi koje je nekoć odbacila kao pobunjenike da odu bez da na njih bude pucano na izlasku.
Ovo je vjerojatno najsimbolički značajnije američko vojno povlačenje od Afganistana – i jezivo slično.
🚨Iraq has declared war on America in an ironic twist. 🚨
Iraq gave PMF green light to respond to US/Israeli aggressions "BY ALL MEANS AVAILABLE."
23 years since the invasion of Iraq for Israel and here we are. pic.twitter.com/TRluV2vuJz
— Syrian Girl (@Partisangirl) March 25, 2026
Zatim pogledajte zaljevske monarhije. Zasad se čini da ostaju uz Sjedinjene Države – ali presedan koji se postavlja je poguban za Ameriku kao jamca sigurnosti. Kao što smo upravo vidjeli, Iran je napao energetska postrojenja u šest zaljevskih država saveznica SAD-a, unatoč tome što se u svakoj od njih nalaze velike američke vojne instalacije. Implicitna politička lekcija se sama po sebi piše: savezništvo sa Sjedinjenim Državama vas ne štiti – ono vas izlaže.
Što je doslovno ono što neke od zemalja u regiji govore: omanski ministar vanjskih poslova – isti onaj diplomat koji je posredovao u nuklearnim pregovorima između SAD-a i Irana – objavio je izvanredan autorski članak u The Economistu u kojem je otvoreno izjavio da zaljevske države koje su “položile povjerenje u američku sigurnosnu suradnju sada tu suradnju doživljavaju kao akutnu ranjivost”. Ne biste mogli to jasnije objasniti.
Trajna stvarnost
Da budemo pošteni, ne dolaze svi akteri u regiji do istog zaključka. Abdullah bin Zayed iz UAE-a odgovorio je na krizu izjavom da “teroristi nas nikada neće ucjenjivati” – to je bio odgovor bivšem francuskom veleposlaniku Gérardu Araudu koji je istaknuo da je ovisnost UAE-a o SAD-u dovela do katastrofalnog sukoba bez brige za njihove interese. Dakle, postoji podjela između onih koji već čitaju natpise na zidu i onih koji udvostručuju napore na savezu koji je upravo bombardirao njihove zemlje. Ali čak i za one koji udvostručuju napore, strukturna logika je neosporna: Iran je pokazao da može napasti bilo koju zaljevsku državu, pa čak i potencijalno ih potpuno uništiti, unatoč punoj prisutnosti američke vojne infrastrukture. Ta se stvarnost neće otjerati nazivajući je ucjenom.
Journalist to UAE minister: ‘Has the war made you reconsider US bases and the Abraham Accords?’
Reem Al-Hashimy: 'It doesn't. If anything, we're doubling down on our friends’
Complicit. In. Genocide. pic.twitter.com/o6yFIPavlg
— HatsOff (@HatsOffff) March 23, 2026
Pod pretpostavkom da Iran ne bude poražen u ovom ratu – a ništa zasad ne sugerira da hoće – zaljevske monarhije na kraju će morati birati između dva sigurnosna prijedloga. Jedan, gdje ostaju povezani s udaljenom supersilom koja je upravo dokazala da a) ne samo da ne može održati njihove rafinerije, njihova transportna čvorišta ili njihovu pitku vodu sigurnom, već b) pretvara sve to u mete. Drugi prijedlog je: sklopiti mir s regionalnom silom koja je upravo dokazala da može pogoditi sve tri kad god poželi. Možete ovo nazvati “ucjenom” koliko god želite, ali ogorčenje nije sigurnosna strategija.
Kolebanje zaljevskih monarhija samo je jedan dio mnogo veće političke slike. Izvan regije, na globalnoj razini, Sjedinjene Države i Izrael nikada nisu bili tako očito izolirani. Trump je javno molio – nema druge riječi za to – Kinu, Francusku, Japan, Južnu Koreju, UK – bilo koga! – da pošalju ratne brodove kako bi pomogli u ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca. Odgovori su se u biti kretali od “jebi se” do “jebi se, ali pristojno”. Moj omiljeni bio je njemački ministar obrane Boris Pistorius koji je podrugljivo odgovorio: “Što Trump očekuje od šačice europskih fregata što moćna američka mornarica ne može? Ovo nije naš rat i mi ga nismo započeli.”
Sol na ranu
Kineski odgovor je u biti bio: “Šališ li se? Ti si započeo rat i moraš ga završiti.” Barem je to prijevod koji je dao Global Times, koji je Trumpov zahtjev nazvao pokušajem “podijeliti rizik rata koji je Washington započeo i ne može završiti”.
Može se cijeniti i golema ironija Trumpovog traženja pomoći Kine u nadzoru Hormuškog tjesnaca kada su neokonzervativci oko njega – poput Lindseyja Grahama – na početku rata rekli da će se to pokazati kao “kineska noćna mora”. Rezultat, kako je sarkastično primijetio iranski ministar vanjskih poslova – sipajući sol na ranu – jest da Amerika “sada moli druge, čak i Kinu, da joj pomognu da Hormuz bude siguran.”
🚨🇺🇸 🇮🇷 JUST IN — Trump
"It’s Little Unfair" of Iran to Fight Back.
Bro Trump really said that 😭😭😭😭
😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂😂
pic.twitter.com/GEitOm8h9T— . (@LBGamestips) March 16, 2026
Kao odgovor, Trump – umjesto da razmisli o tome zašto mu cijeli planet odbija pomoći – učinio je ono što najbolje zna: oštro je kritizirao. Nazvao je NATO “papirnatim tigrom”, a njegove članice “KUKAVICAMA”. Što je naravno samoporažavajuće jer ih može samo učiniti još manje spremnima pomoći…
I to nadilazi izračune na razini vlada. Diljem većeg dijela svijeta rat je izazvao istinsku narodnu pobunu. Čak i unutar samih Sjedinjenih Država, ogromna većina Amerikanaca protivi se ratu. Samo 33 posto ga podržava prema YouGovu, a 61 posto želi da što prije završi. Nisam mogao pronaći nikakve ankete konkretno o tome, ali iskreno se ne bih iznenadio da više Amerikanaca suosjeća s Iranom u ovoj borbi nego sa svojom vlastitom vladom. Mislim, pogledajte ovo: 46 posto Amerikanaca vjeruje da su SAD odgovorne za bombardiranje djevojačke škole u Iranu u kojem je ubijeno 165 ljudi – naspram samo 17 posto koji kažu da nisu. Kada gotovo polovica vašeg stanovništva misli da ubijate nevine učenice, “podržite trupe” počinje zvučati prazno.
Najznačajniji potez
Tu su i politički uvjeti koje je Iran vezao za prolaz Hormuškim tjesnacem, koji, suprotno američkoj propagandi, zapravo NIJE zatvoren, već je jednostavno zatvoren za njih i druge zemlje koje im pomažu u napadu na Iran. Kao što je ministar vanjskih poslova Araghchi jasno rekao: “Nismo zatvorili tjesnac. Po našem mišljenju, tjesnac je otvoren. Zatvoren je samo za brodove koji pripadaju našim neprijateljima, zemljama koje nas napadaju. Za ostale zemlje brodovi mogu prolaziti kroz tjesnac.”
I ova razlika – koju većina komentatora slabo razumije – s vremenom bi se mogla pokazati kao možda najznačajniji politički potez cijelog rata.
🇮🇷Ships started to pass through the Strait of Hormuz right after Iran said it would cost $2 million.
Looks like shipping companies took that deal and paid Iran. https://t.co/oQFBdB4kAS pic.twitter.com/C4IgMw5GYu
— Lord Bebo (@MyLordBebo) March 24, 2026
U praksi, IRGC je uspostavio kontrolirani brodski koridor kroz iranske teritorijalne vode, koji se proteže između otoka Laraka i Qeshma – odmah pored pomorske baze IRGC-a – gdje se odobreni brodovi vizualno pregledavaju dok prolaze. Brodovi koji žele tranzitirati moraju unaprijed dostaviti IRGC-u detaljne vlasničke strukture, teretne manifeste, nacionalnosti posade i odredišne luke. Kao što je jedna kuvajtska konzultantska tvrtka otvoreno rekla: “Ovo nije ponovno otvaranje. To je režim temeljen na dozvolama, gdje se prolaz selektivno odobrava brodovima povezanim s ne-neprijateljskim ili strateški povezanim zemljama.”
Zastanite i razmislite što to znači. Indija je pregovarala o prolazu. Pakistan je pregovarao o prolazu. Turska je pregovarala o prolazu. Čak su i Francuska i Italija navodno otvorile pregovore s Teheranom, prema navodima ni manje ni više nego Financial Timesa. Jedna po jedna, nacije svijeta idu u Iran s kapom u ruci kako bi zatražile dopuštenje za korištenje plovnog puta za koji su Sjedinjene Države dugo tvrdile da ga nadziru kao globalni jamac “slobode plovidbe”.
Nema nazad
Iran koristi ovu polugu ne samo za iznuđivanje tranzitnih naknada, već i za promicanje svoje političke vizije. Araghchi je za Al Jazeeru rekao da bi prvi korak “nakon rata” trebao biti “osmišljavanje novih mehanizama za Hormuški tjesnac i način prolaska brodova kako bi se osigurao trajni mirni prolaz prema posebnim propisima”, usklađenim s iranskim i regionalnim interesima. Iranski predsjednik parlamenta Ghalibaf bio je još eksplicitniji: “Situacija s Hormuškim tjesnacem neće se vratiti u stanje prije rata.”
U biti, Iran okreće “slobodu plovidbe”, najkorišteniji američki princip projiciranja moći preko svjetskih oceana, naglavačke: vrlo konkretno, čini se da je plan da oni odrede “slobodu plovidbe” u Hormuškom tjesnacu, sa svim prednostima koje im to daje.
Još više zapanjujuće, čini se da je Trump – barem djelomično – potvrdio ovaj plan, izjavivši jučer, odmah nakon što je odustao od svog ultimatuma, da predviđa da će Hormuški tjesnac biti “zajednički kontroliran od strane njega i ajatolaha”. Na zabavu iranske diplomacije 👇
S obzirom na to da je Trump Trump, ovo vjerojatno sutra neće značiti ništa. Ali čak i kao prazna retorika, predstavlja izvanredan ustupak: Sjedinjene Države javno dijele kontrolu nad strateški najznačajnijim svjetskim plovnim putem s istom zemljom s kojom ratuju, što vam govori koliko se tlo pomaknulo.
Nije samo Trump u pitanju: svaka zemlja koja podigne slušalicu kako bi pregovarala o prolazu s Teheranom, priznala to ili ne, implicitno priznaje novu stvarnost da je Iran suvereni akter s legitimnim sigurnosnim interesima u vlastitom susjedstvu i da se ti interesi moraju udovoljiti, a ne uništiti. Svaki tanker koji plovi koridorom Larak-Qeshm uz odobrenje IRGC-a mali je, tihi glas za postamerički poredak na Bliskom istoku.
A najznačajniji dio? Sjedinjene Države očito nemaju odgovor na ovo. Čak ni moljenje drugih, uključujući protivnike, za pomoć – nešto što je, s obzirom na Trumpov ego, moralo uzeti veliki danak – nije urodilo plodom.
Novi Suez
Dakle, rezimirajmo. Vojno, Iran je učinio ono što nijedan američki protivnik nije uspio desetljećima: ne samo da je preživio američku vatrenu moć, već joj je parirao – udarajući na najzaštićenije ciljeve na planetu, oštećujući najnaprednije američke zrakoplove i uništavajući upravo one sustave raketne obrane osmišljene da je zaustave. Ekonomski, izazvao je najgori energetski šok u modernoj povijesti i preuzeo kontrolu nad strateški najozbiljnijom točkom na svijetu – sve dok SAD promatra, nesposoban ponovno otvoriti tjesnac čak ni s punom pomorskom moći. Politički, prisilio je SAD na povlačenje iz Iraka, razotkrio prazno obećanje američkih sigurnosnih jamstava svojim navodnim “saveznicima”, postigao eskalacijsku dominaciju nad samim Washingtonom i – možda najposljedičnije – uspostavio tranzitni režim temeljen na dozvolama kroz Hormuški tjesnac koji tiho piše pravila postameričkog Bliskog istoka, jedan pregovarani prolaz po jedan. Sjedinjene Države su, u međuvremenu, međunarodno izolirane, protive im se na domaćem terenu i svedene su na moljakanje protivnika za pomoć koja ne dolazi.
Sve to u tri tjedna.
JUST IN 🇺🇸🇮🇷: Germany's Chancellor Calls Out Trump and Netnayahi for Not Having an Exit Ramp on Iran
Chancellor Merz: "We are concerned that there is apparently no common plan for how this war can be brought to a convincing end quickly." https://t.co/Q1CYBpS1Ca pic.twitter.com/eqEQH3kyqc
— Ryan Rozbiani (@RyanRozbiani) March 10, 2026
Ovaj članak nije zamišljen kao slavlje Irana, već kao iskreno suočavanje s onim čemu svjedočimo. Nazovite to onim što jest: prvi pravi multipolarni rat. Povjesničari bi se mogli osvrnuti na ovaj sukob kao što se osvrću na Suez 1956. – ne kao na vojni događaj koliko kao na otkrivenje: trenutak kada je stvarnost novog poretka postala neporeciva.
Jer što je uopće multipolarnost? To je, po definiciji, postojanje polova moći koje drugi polovi ne mogu podrediti. Već smo znali da su Rusija i Kina polovi, i upravo zato SAD nisu ratovale protiv njih – i vjerojatno nikada neće – ali Iran je svrstan u drugu kategoriju: mala regionalna sila koja bi mogla biti uništena ako do toga ikada dođe.
Ono što ovaj rat otkriva jest da je ova kategorizacija bila pogrešna. Iran se, zapravo, može oduprijeti punoj težini američke vojne moći.
Par presedana
Još ne znamo kako ili kada će ovaj rat završiti. Iran bi ipak mogao izgubiti. Ono što pouzdano znamo jest da je ovaj rat već uspostavio nekoliko presedana, svaki s golemim implikacijama:
Čak i nenuklearna srednja sila može postići neki oblik eskalacijske dominacije nad Sjedinjenim Državama. Ne morate nužno imati nuklearno oružje, samo sposobnost vjerodostojne prijetnje dovoljno teškim posljedicama.
Najnapredniji američki sustavi naoružanja mnogo su ranjiviji nego što se prije mislilo – ne teoretski, već u stvarnoj borbi.
Američko jamstvo sigurnosti empirijski je krivotvoreno u stvarnom vremenu. Šest zemalja koje su domaćini američkih vojnih baza imale su napadnutu kritičnu infrastrukturu.
Jedna regionalna sila može držati globalno gospodarstvo kao taoca kontrolom nad strateškim uskim prolazom, a nijedna kombinacija snaga nije uspjela probiti tu kontrolu.
Američki predsjednik javno je izrazio otvorenost za zajedničku kontrolu Hormuškog tjesnaca s Iranom, što je doduše izvanredno priznanje.
Iran 🇮🇷 just released this emotional video
I don’t think they are stopping until all their objectives have been met pic.twitter.com/0jmyZbkkaY
— . (@LBGamestips) March 25, 2026
Razmislite što ti presedani impliciraju ako ste, recimo, Turska, Brazil, Indonezija ili bilo koja od desetaka srednje velikih sila kojima je rečeno da su im jedine mogućnosti poštivanje sporazuma ili uništenje. Jelovnik je upravo postao puno duži.
Razmislite što piše ako ste Saudijska Arabija i tiho promatrate kako vaša američka obrana ne uspijeva zaštititi vaše vlastite rafinerije. Ili bilo koja europska zemlja koja se sada suočava s najgorim energetskim šokom od 1973., koji nije uzrokovao vaš neprijatelj, već vaš saveznik, i shvaćate da spomenuti “saveznik”, navodno zadužen za vašu “zaštitu”, ne bi mogao zaštititi ni najstrateškija mjesta Izraela – kada je to zemlja s kojom je neraskidivo povezan.
Američka tragedija
Ne govorim ni o Kini ili Rusiji čiji se svjetonazor potvrđuje na gotovo svakoj osi istovremeno. Precjenjuje se američka vojna nadmoć? Potvrđeno. Američka sigurnosna jamstva ne vrijede ni papira na kojem su napisana? Potvrđeno. Zapadni saveznički sustav sada je uglavnom fikcija? Potvrđeno (čak je i Trump NATO nazvao “papirnatim tigrom”!). Sankcije ne funkcioniraju? Potvrđeno. Ne možete graditi svoju sigurnost na štetu drugih? Potvrđeno (šest zemalja je to upravo naučilo na teži način). Da je ulaganje trilijuna u zelenu energiju bila strateška predviđanja, a ne “prekapacitiranost”? Provjerite – Kina je jedno od najmanje izloženih velikih gospodarstava najgorem energetskom šoku u modernoj povijesti. I, naravno, da su SAD agresor, primarni izvor nestabilnosti u svijetu? Provjerite – započele su ovaj rat ničim izazvane.
U američkim nedavnim postupcima postoji gotovo grčka tragedija, gdje svaki potez poduzet kako bi se izbjegla sudbina postaje mehanizam koji je ostvaruje. SAD su ušle u rat kako bi ponovno uspostavile dominaciju – i dokazale da više ne mogu dominirati. Zahtijevale su od saveznika da pošalju ratne brodove – i otkrile da nemaju pravih saveznika. Četrdeset godina su vršile maksimalan pritisak kako bi slomile Iran prije nego što je došao ovaj trenutak – i umjesto toga stvorile su upravo protivnika koji je sada sposoban suočiti se s tim. Započele su rat dijelom kako bi imale dodatnu prednost nad Kinom – i svijetu pružile spektakl moleći Kinu za pomoć. Proročanstvo je bila multipolarnost. Svaka američka akcija da se to spriječi otkriva je.
