“Da biste razumjeli koji je ulog u borbi protiv osovine Kine, Rusije i Irana, samo pročitajte Gospodara prstenova”, predložio je članak Bloomberga u rano proljeće 2024., prikazujući spomenute zemlje kao sile Mordora.
Da je Donald J. Trump bio Tolkienov obožavatelj – ili barem pročitao neku od njegovih knjiga – sigurno bi Kinu označio kao – Saurona. “Izgleda da smo izgubili Indiju i Rusiju od najdublje, najmračnije Kine. Neka imaju dugu i prosperitetnu budućnost zajedno!”, napisao je američki predsjednik nakon što je svjedočio ugodnoj zabavi orka na okupljanju Šangajske organizacije za suradnju u Tianjinu.
“Najopasniji scenarij”
Očito je da bi se u ovoj alternativnoj stvarnosti vilenjaci, patuljci, hobiti i ljudi Međuzemlja trebali tresti pred ovim razvojem događaja, jer je njihovo carstvo neizbježno osuđeno na propast.
Speaker Mike Johnson introduces Israeli PM Bibi Netanyahu to Congress as “his excellency.”
Bibi then recieves standing ovation from both sides of the isle.
Follow: @AFpost pic.twitter.com/VshOkEsJXT
— AF Post (@AFpost) July 24, 2024
Ovaj scenarij je upravo ono o čemu generacije američkih državnika imaju noćne more. Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, u svojoj je knjizi “Velika šahovska ploča” napisao da bi “najopasniji scenarij bila velika koalicija Kine, Rusije i možda Irana, ‘antihegemonistička’ koalicija ujedinjena ne ideologijom već sukladnim pritužbama”. Indija mu pritom nije ni pala na pamet za ovu družinu zbog toga koliko se taj rasplet činio nezamislivim.
Možda najozloglašeniji washingtonski strateški planer, Henry Kissinger – koji je jednom izjavio da “ono što se događa na (globalnom) Jugu nije važno” – uložio je cijeli svoj životni rad kako bi osigurao da u bilo kojoj trostranoj dinamici moći Amerika nikada ne smije dopustiti da postane autsajder. Sada se svijet pak koprca u četverostranoj dinamici moći gdje SAD, iz dana u dan, sebe uistinu gura u poziciju autsajdera naspram prvog, trećeg i četvrtog najvećeg svjetskog gospodarstva prema paritetu kupovne moći.
Kina preuzima volan
Ono što također postaje sve jasnije iz dana u dan jest da SAD više nema vodeću svjetsku vojsku, pa čak ni drugu: vjerojatno je – i to poprilično kaskajuća – treća iza Kine i Rusije (unatoč tome što troše puno više nego obje zemlje zajedno). Naime, nakon što je sam glavni tajnik NATO-a u srpnju priznao da Rusija “sada proizvodi tri puta više streljiva u tri mjeseca nego cijeli NATO u godini”, vojni stručnjak za Foreign Policy Sam Roggeveen izjavio je: “Više nije dovoljno reći da kineska vojska sustiže ili da kopira strane dizajne vojne opreme. Kina sada inovira i prednjači.”
Kao izgledni vođa “antihegemonističke koalicije” Brzezinskog, Kina sve češće kritizira američku ulogu u unipolarnom svijetu. U veljači 2023. Peking je objavio izvješće pod nazivom Američka hegemonija i njezine opasnosti. U njemu je navedeno: “Otkad su postale najmoćnija zemlja na svijetu… Sjedinjene Države su se sve hrabrije miješale u unutarnje poslove drugih zemalja, težile, održavale i zloupotrebljavale hegemoniju, promovirale subverziju i infiltraciju te namjerno vodile ratove, nanoseći štetu međunarodnoj zajednici.
SAD su razvile hegemonijski priručnik za izvođenje ‘obojenih revolucija’, poticanje regionalnih sporova, pa čak i izravno pokretanje ratova pod krinkom promicanja demokracije, slobode i ljudskih prava… Sjedinjene Države su pojačale blokovsku politiku i rasplamsale sukobe i konfrontacije. Previše su rastegnule koncept nacionalne sigurnosti, zloupotrebljavale kontrole izvoza i nametale jednostrane sankcije drugima. Zauzele su selektivan pristup međunarodnom pravu i pravilima, koristeći ih ili odbacujući kako smatraju prikladnim, te su nastojale nametnuti pravila koja služe vlastitim interesima u ime održavanja ‘međunarodnog poretka temeljenog na pravilima’.
Propovijedanje i propaganda
Dok pravedan cilj osvaja široku podršku svog zagovornika, nepravedan osuđuje svog progonitelja da bude izopćenik. Hegemonističke, dominantne i nasilne prakse korištenja snage za zastrašivanje slabih, oduzimanje od drugih silom, spletkarenje te igre s nultom sumom nanose ozbiljnu štetu… Sjedinjene Države svojom moći nadjačavaju istinu i gaze pravdu kako bi služile vlastitim interesima… Kina se protivi svim oblicima hegemonizma i politike moći te odbacuje miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja. Sjedinjene Države moraju provesti ozbiljno preispitivanje sebe. Moraju kritički ispitati što su učinile, osloboditi se svoje arogancije i predrasuda te prestati sa svojim hegemonističkim, dominantnim i nasilničkim praksama.”
China's Foreign Ministry Spokesperson, Wang Wenbin: "The US is the No. 1 warmonger in the world."https://t.co/O4QiaFARCe
— Hassan Mafi (@thatdayin1992) February 24, 2023
Naravno, nije samo Kina ta koja bi željela vidjeti rođenje multipolarnog svijeta. Na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, “izgubljeni” indijski ministar vanjskih poslova, Subrahmanyam Jaishankar, rekao je da propovijedanje i propagandu Zapada vrše “think tankovi, ljudi koji rade ocjenjivanja, novine” koje opisuje kao “samozvane čuvare” koji nemaju nikakav demokratski legitimitet, a ipak “ostatku svijeta govore što je ispravno, a što pogrešno” u njihovim zemljama. Dodao je da zapadne vlade rutinski pokušavaju podrijeti demokraciju u drugim zemljama “obraćajući se autsajderima” (tj. oporbenim skupinama), dodajući da ako bi indijski veleposlanici “učinili i djelić toga, svi biste se pobunili”.
Čak je i ministar obrane zemlje koja je oduvijek bila vrlo prijateljski nastrojena prema SAD-u – Singapura – u govoru prošle godine izjavio: “Što se tiče Azije, SAD u posljednjih 60 godina od inauguracijskog govora predsjednika Johna F. Kennedyja – da jedan oblik tiranije (kolonijalne kontrole) neće biti zamijenjen željeznom tiranijom – to je bila moralna legitimnost američke prisutnosti u našoj regiji. Sjedinjene Države su sada, htjele ili ne, imidž promijenile od osloboditelja do velikog remetilaca do zemljoposjednika koji traži rentu.”
Drske kolonije
Međutim, trupe remetilaca su prošle godine protjerane iz Nigera, jer je američka izaslanica zaprijetia njegovim čelnicima “da se suzdrže od angažmana s Iranom i Rusijom na načine koji su neprihvatljivi Washingtonu ako Niger želi nastaviti svoje sigurnosne odnose sa Sjedinjenim Državama”. Nigerijski premijer Ali Lamine Zeine ispričao je: “Kad je završila, rekao sam: ‘Gospođo, sažet ću u dvije točke ono što ste rekli. Prvo, došli ste ovdje da nam prijetite u našoj zemlji. To je neprihvatljivo. I došli ste ovdje da nam kažete s kim možemo imati odnose, što je također neprihvatljivo. I sve ste to učinili s ponižavajućim tonom i nedostatkom poštovanja.'”
Prisjećajući se podrške koju je njegovoj (i ne samo njegovoj afričkoj) zemlji pružio bivši Sovjetski Savez, ministar vanjskih poslova Ugande, Jeje Odongo, rekao je sljedeće: “Bili smo kolonizirani i oprostili smo onima koji su nas kolonizirali. Sada nas kolonizatori traže da budemo neprijatelji Rusije, koja nas nikada nije kolonizirala. Je li to pošteno? Ne za nas. Njihovi neprijatelji su njihovi neprijatelji. Naši prijatelji su naši prijatelji.” Njegovog kongoanskog kolegu Felixa Tshisekedija, dok je govorio o potrebi da Zapad prestane gledati na Afrikance kao na “niža bića”, prekinuo je novinarski upit o tome ponašaju li se “Kinezi ili Rusi bolje od Zapadnjaka?” “Apsolutno… Oni ne dolaze s arogantnim načinom držanja prodika”, odgovorio je Tshisekedi.
Malezijski premijer Anwar Ibrahim također je osudio ovakav američki intervencionizam, naglašavajući da Malezijci “nemaju problema s Kinom”. “Mi smo neovisna nacija, žestoko smo neovisni, ne želimo da nam diktira bilo koja sila… (Zapad) nas ne bi trebao sprječavati da budemo prijateljski raspoloženi prema jednom od naših važnih susjeda, ponajprije Kini”, upozorio je, istaknuvši da je uspon Kine “donio tračak nade da u svijetu postoje kontrole i ravnoteže”.
Kineske simpatije
Indonezijski predsjednik Prabowo Subianto je pak optužio Zapad da ima dvostruke standarde i gubi moralno vodstvo. “Zapad nas uči demokraciji, ljudskim pravima… ali Zapad ima drugačije standarde i to će biti vrlo kritično. Došlo je do promjene u svijetu. Sada nam više zapravo ne treba Europa”, istaknuo je Prabowo, pozivajući na “rebalans” u kojem Indonezija mora “učiti od drugih zemalja na Istoku poput Japana, Koreje, Kine i Indije”.
Ankete također pokazuju da se ravnoteža globalne moći promijenila. Primjerice, istraživanje Pew-a iz 2024. pokazuje da u Tajlandu, Maleziji, Singapuru, Šri Lanki i Bangladešu manje ljudi smatra da Australija doprinosi miru i stabilnosti diljem svijeta nego Kina. Ipak, recimo, Filipinci tako ne misle. Iste godine, anketa ISEAS-a – istraživačkog instituta iz Singapura – otkrila je ogroman međugodišnji skok u ASEAN-u u postotku ljudi koji bi se radije povezali s Kinom nego sa SAD-om, dosegnuvši prekretnicu u kojoj većina stanovništva ASEAN-a preferira Peking. Skok je posebno spektakularan u muslimanskim zemljama: – Indonezija: s 53,7 posto u 2023. na 73,2 posto u 2024. – Malezija: 54,8 posto na 75,1 posto – Bruneji: 55 posto na 70,1 posto.
Prošle su godine poznati profesori međunarodnih odnosa u Singapuru razvili “Indeks usklađenosti anatomije izbora” koristeći 20 mjera u pet područja tijekom 30 godina kako bi razumjeli naginju li zemlje jugoistočne Azije prema Kini ili SAD-u. Ljestvica se kreće od nula (potpuna usklađenost s Kinom) do 100 (potpuna usklađenost s SAD-om), pri čemu se 45-55 smatra “naginjanjem”. Otkrili su da je u ovom trenutku u regiji ostala samo jedna zemlja koja je više usklađena sa SAD-om nego s Kinom: Filipini, s ocjenom 60. Sve ostale su sada ili usklađene s Kinom (Mjanmar, Laos, Kambodža, Vijetnam, Brunej) ili joj naginju (Tajland, Malezija, Singapur, Indonezija). I SVE nagnute zemlje – čak i Filipini – kreću se u smjeru Kine na indeksu.
Napuštanje primata
Još jedno istraživanje Pew-a pokazalo je da, dok najbogatije zemlje svijeta imaju negativnu sliku (70 posto) Kine, zemlje sa srednjim dohotkom (56 posto) vjeruju da je Kina sila dobra (naspram 31 posto koje misle suprotno). U zemljama srednjeg dohotka 72 posto ljudi kaže da je Kina “dobra za gospodarstvo”, 63 posto da “rade na zaštiti okoliša”, a 57 posto da “pravedno postupaju s lokalnim radnicima”. U većini zemalja – s visokim i srednjim dohotkom – mlađe generacije imaju pozitivnije mišljenje o Kini od starijih ljudi.
Brookingsova studija iz 2024. potvrđuje da – iako tri četvrtine ljudi na Zapadu imaju negativno mišljenje o Kini – 70 posto od 6,3 milijarde ljudi na globalnom jugu uživa u njenom usponu. Ali najnoviji podaci su možda i najsimptomatičniji. Naime, istraživanje Saveza demokracija – kojeg je osnovao bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen – primijetilo je da 79 posto zemalja svijeta sada favorizira Kinu u odnosu na SAD. Fascinantno je da je to slučaj čak i među zemljama klasificiranim u istraživanju kao “demokracije” (za razliku od “autoritarnih”) koje također u prosjeku favoriziraju Kinu, posebno u zapadnoj Europi. Također, SAD je posebno zabilježio nagli pad svog globalnog položaja tijekom protekle godine, dok se percepcija Kine i Rusije stalno poboljšava.
Taj trend počeo je zabrinjavati neke od washingtonskih političkih elita. Primjerice, Ben Rhodes, bivši Obamin zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost, zagovara da SAD “napusti način razmišljanja američkog primata” i “okrene se od političkih razmatranja, maksimalizma i zapadnocentričnog pogleda”. Također piše da “suočavanje s trenutkom zahtijeva izgradnju mosta prema budućnosti – a ne prošlosti”, u smislu da se ne teži povratku izgubljene hegemonije, već da se treba prilagoditi “svijetu kakav jest”, kojeg naziva “svijetom postameričkog primata”.
Strateško povlačenje
Osim toga, ističe ludost “uokvirivanja bitke između demokracije i autokracije kao sukoba s nekolicinom geopolitičkih protivnika” kada su zapadne demokracije danas u tako jadnom stanju da ih se teško više može nazvati “demokracijama”. Umjesto da se stalno miješa u mijenjanje sustava drugih zemalja, Rhodes ističe: “U konačnici, najvažnija stvar koju Amerika može učiniti u svijetu jest detoksicirati vlastitu demokraciju”.
🇺🇸‼️🚨 “We lied, we cheated, we stole … we had entire training courses (for that)”
— Mike Pompeo, former CIA director pic.twitter.com/7SD6VkpNsz
— Lord Bebo (@MyLordBebo) October 6, 2025
Doduše, čini se da detoksiciranje američke demokracije neće biti na jelovniku američke politike u skorije vrijeme. Međutim, demokratsko dopuštanje (nekim) dalekim zemljama da odaberu vlastiti suvereni put državništva moglo bi se upravo krčkati u washingtonskom loncu. Naime, najnovija Nacionalna obrambena strategija Pentagona depriorizira “odvraćanje Kine” u korist fokusiranja na američku domovinu i zapadnu hemisferu. Zanimljivo je da je izradu Nacionalne obrambene strategije vodio Eldridge Colby, koji je doslovno napisao knjigu o odvraćanju Kine pod nazivom “strategija poricanja”.
Zapravo, fokus na domovinu u novoj Nacionalnoj obrambenoj strategiji sugerira da se SAD ne povlači samo iz Azije, već provodi potpuno strateško povlačenje na svim frontama. Osim, možda na američkom kontinentu.
Novi svijet
The Economist piše: “(Trumpov) novi stav podsjeća na Monroeovu doktrinu iz 19. stoljeća, prema kojoj su Sjedinjene Države svaku stranu intervenciju u Americi smatrale prijetnjom svojoj sigurnosti. U ažuriranoj verziji za 21. stoljeće, Trump slobodno koristi prisilne taktike – carine, sankcije i vojnu moć – kako bi naštetio onima koji ga sprječavaju u postizanju njegovih ciljeva u regiji.” Autor je također primijetio da se “vladama diljem hemisfere govori da izbjegavaju kineske infrastrukturne projekte i upozorava ih se da je Kina prijetnja ‘regionalnom miru'”.
Rusko-ukrajinski politolog Rostislav Iščenko ponudio je svoje mišljenje o tome kako bi ponižena i revanšistička Amerika u propadanju mogla biti još opasnija nego danas, uzrokujući veliki problem i za Rusiju. “Zapadni sustav više se ne može stabilizirati. Samouništava se pred našim očima… Ali zbog onoga što se događa, neće biti koristi za Rusiju, bit će samo novih problema… Suočit ćemo se s istom situacijom s kojom su se Sjedinjene Države suočile nestankom SSSR-a. Tada su SAD postale globalni hegemon. Nećemo se naći u istoj poziciji, nećemo biti sami – bit će Kine i drugih, naravno – ali i dalje ćemo biti opterećeni većom odgovornošću za svijet. Možemo odlučiti prihvatiti taj teret ili ne, ali sve više ljudi će nam dolaziti, kao što to već čine.
Također ćemo morati shvatiti što učiniti s urušavajućim Zapadom, koji nam stvara druge probleme. Neće stati u svojoj samoubilačkoj aktivnosti, već su nekoliko puta odbili prilike da uspore i promijene svoj put. A ako ne unište cijeli svijet, onda se neće zaustaviti na putu samouništenja, i morat ćemo nešto učiniti po tom pitanju. I ne zato što to stvarno želimo ili iz velikodušnosti, već zato što je urušavanje Zapada problem za našu vlastitu sigurnost… Stoga naš glavni problem nije pobjeda nad Zapadom, pogotovo jer već vidimo tu pobjedu, već izgradnja budućeg svijeta. Svijeta koji neće biti samo udoban i praktičan, već i koristan za sve“, izjavio je Isčenko.
“Američka izuzetnost je mrtva… SAD više neće dočekivati svijet kao moralni svjetionik ili križar, već kao samo još jedna velika sila koja slijedi sebične interese”, sugerirao je članak Bloomberga krajem proljeća 2024., prikazujući spomenutu zemlju kao stvorenje koje već predugo nosi Prsten moći. Međutim, kako je Tolkien napisao: “Svijet je doista pun opasnosti i u njemu ima mnogo mračnih mjesta; ali ipak ima mnogo toga lijepog, i premda se u svim zemljama ljubav sada miješa s tugom, možda je upravo zbog toga još i važnija.”
