Kako su CIA-ini vampiri isisali život iz filipinskih komunista

Originalni članak na portalu SOFREP možete pročitati OVDJE.

Ponekad pristup “nađi i uništi” nije najbolji način djelovanja kada želite poraziti svoje neprijatelje. Korištenje psihološkog pristupa u ratovanju je, s vremena na vrijeme, učinkovitije od gađanja tijela protivnika. Uzmimo za primjer agenta CIA-e Edwarda Lansdalea, koji je to znanje koristio u kulturi i folkloru i kombinirao ga s psihološkom taktikom kako bi pobijedio filipinske pobunjenike nakon Drugog svjetskog rata. Za Filipince u to vrijeme, što je bilo gore od borbe protiv stranih trupa u njihovoj zemlji nego suočavanje s demonima koji isisavaju krv zvanim Aswang.

U filipinskom folkloru, aswang je opći naziv za različita zla stvorenja poput vampira, duhova, vještica, vukodlaka (ili drugih životinja poput pasa, mačaka, pa čak i veprova). Priče o aswangu popularne su u mitovima, pričama, umjetnosti i filmovima. Ovih mitoloških stvorenja strahuju na Filipinima, čak i u 16. stoljeću. Bili su posebno poznati u južnim dijelovima Luzona i nekim dijelovima Mindanaa, ali posebno u pokrajini Capiz u Visayasu.

Krvopije noći

Imena stvorenja mogu varirati, poput silagana na otoku Catanduanes, za kojega je rečeno da rastrga jetru svoje žrtve i pojede je. Tu je i manananggal, žena s ogromnim krilima šišmiša koja su mogla odvojiti gornji i donji dio tijela od struka tako da je mogla letjeti i jesti ljude tijekom noći, dok se ujutro prerušava u lijepu damu. Zatim tu je i vampir aswang koji je mogao sisati krv svoje žrtve jezikom nalik rilu. Njegov rođak zvao se tiktik i kaže se da je koristio isti jezik nalik rilu za sisanje fetusa iz majčine utrobe.

Ipak, važno je znati i za pobunjenike iz tog vremena zvane Hukbalahap koje je predvodio njihov gerilski vođa Luis Taruc. Taruc je bio prilično poznat kao heroj ruralnim masama do vremena kada su Filipini stekli neovisnost nakon završetka Drugog svjetskog rata. Hukbalahap je stvoren u to vrijeme kako bi se borio protiv japanskih osvajača na Filipinima, rame uz rame s američkim snagama, sve do oslobođenja od Japanaca i kraja rata.

Filipini su bili razoreni Drugim svjetskim ratom i trebala im je obnova gotovo sve infrastrukture, uključujući željeznice, vodovode, ceste, mostove i elektrane. Također imali ogromne prirodne resurse, poput drva, nafte i minerala, ali im je nedostajao kapital i teška industrijska moć da im se uopće posvete. Filipinski zakon također je zabranjivao strancima posjedovanje bilo kakvog poduzeća koje posluje na otocima, što je gotovo ukinulo svaku nadu u strana ulaganja.

Pobuna Hukova

Kao rezultat toga, Kongres je 1946. godine usvojio Zakon o trgovini Bell. Njime je Filipincima dano 800.000.000 dolara pomoći i trgovine bez carina između SAD-a i Filipina tijekom 12 godina, ali je zahtijevao da filipinski zakon dopusti građanima Sjedinjenih Država da posjeduju tvrtke na otocima kao način privlačenja stranih ulaganja u svoje gospodarstvo.

Hukbalima se to činilo kao da Filipini ponovno predaju svoj suverenitet stranoj sili kao što su to učinili sa Španjolskom. Zamišljali su kako američki građani posjeduju ogromne dijelove njihovog gospodarstva i to im se uopće nije sviđalo. Predsjednika Roxasa nije bilo previše briga, pa je praktički izbacio Hukove iz Kongresa. Zauzvrat, Hukovi veterani Drugog svjetskog rata pobunili su se protiv filipinske vlade i američkih snaga. Kada je Roxas umro 1948. od srčanog udara, zamijenio ga je Elpidio Quirino, čija je administracija bila neučinkovita u borbi protiv Hukova.

Odsutnost snažne figure u nacionalnoj politici natjerala je CIA-u da stupi na scenu kako bi se suprotstavila onome što se činilo kao komunistička revolucija koju je predvodila Stranka demokratskog saveza. CIA je poslala Edwarda Lansdalea, bivšeg američkog ratnog zrakoplovstva koji je postao časnik CIA-e i koji je ujedno bio i povjerenik načelnika obrane Ramona Magsaysayja.

Napad čudovišta

Od 1948. do 1954. CIA je poduzela korake kako bi zaustavila Hukove. Lansdaleova briljantna ideja bila je iskoristiti filipinsku kulturu protiv Huka. I tako su, znajući o Aswangu i njegovom navodnom postojanju, počeli raditi u pozadini, tiho preuzimajući stvar.

Gomila mrtvih, unakaženih tijela, s rupama probušenim na vratovima koje su nalikovale životinjskim ugrizima uz cestu u prometnoj provinciji definitivno je šokirala članove Huka, navodeći ih da povjeruju da su to žrtve stvorenja mraka. Osim što nisu znali da su “zla noći” zapravo bili borci CIA-e koji su oteli članove Huka, probili im vratove, a zatim ih vješali naopačke dok im tijela nisu bila lišena sve krvi. Jer, tko bi posumnjao da su to Amerikanci?

Plan je funkcionirao savršeno. Stanovnici Luzona živjeli su u strahu da će postati sljedeće žrtve Aswanga. Bježali su s brda i iz gradova, pokušavajući izbjeći ta noćna stvorenja. To, kao i kombinacija logističkih i frakcijskih problema Hukba, uzrokovalo je njihov unutarnji raspad i podjelu. Kada je CIA primijetila da psihološka taktika djeluje, kombinirala ju je s intenzivnijom operacijom potrage i uništenja. Članovi Hukbalahap-a predali bi se do 1954., prihvativši pomilovanje filipinske vlade.

Magično, za Filipince, i čudovišta su tada prestala napadati.