Originalni članak autora Josteina Haugea za Substack možete pročitati OVDJE.
Postoji posebna vrsta institucionalne hrabrosti u priznavanju da ste bili u krivu, posebno kada je vaša pogreška oblikovala ekonomske sudbine desetaka zemalja. Svjetska banka upravo je objavila novo važno izvješće o industrijskoj politici, a u predgovoru njezin glavni ekonomist priznaje da ranije upozorenje institucije protiv korištenja industrijske politike „nije dobro ostarjelo – danas ima praktičnu vrijednost diskete“. Ovo je neobično iskreno priznanje jedne od najmoćnijih međunarodnih organizacija na svijetu. I zaslužuje pomniji pogled, i zbog onoga što kaže i zbog onoga što ne kaže.
Ovo je bilo selektivno čitanje dokaza, blago rečeno. Isto izvješće zapravo je detaljno priznalo kako su vlade u tim gospodarstvima intervenirale: putem ciljanih i subvencioniranih kredita odabranim industrijama, zaštitom domaćih proizvođača i namjernim usmjeravanjem ulaganja u sektore koje je država odlučila razvijati. No, nakon što je to primijetila, izvješće je na to u biti odmahnulo rukom – zaključivši da je industrijska politika sekundarna, a ne temeljna, te da bi druge zemlje u razvoju trebale izbjegavati repliciranje industrijske politike iz Istočne Azije, u mjeri u kojoj se tamo provodila.
Sumnja u intervencije
Drugim riječima: da, industrijska politika bila je prisutna u Istočnoj Aziji – ali to nije bio pravi razlog zašto su ta gospodarstva bila toliko uspješna, i vjerojatno je ionako nije bilo moguće replicirati. Aktivna državna intervencija trebala se tretirati sa sumnjom. Zemljama u razvoju umjesto toga savjetovano je da se pridržavaju fiskalne discipline, liberalizacije i integracije u globalne lance vrijednosti pod bilo kojim dostupnim uvjetima.
Izvor: Wikimedia CommonsDokazi protiv neoliberalnog stava Svjetske banke bili su jaki, čak i otprilike u to vrijeme. Zapravo, tijekom 1980-ih i 1990-ih, mnogi politički ekonomisti detaljno su dokumentirali kako je državna intervencija, a ne slobodna tržišta, bila pokretač razvoja Istočne Azije. Alice Amsden, Ha-Joon Chang, Peter Evans, Chalmers Johnson i Robert Wade, da spomenemo samo neke, objavili su knjige o ulozi industrijske politike u Istočnoj Aziji koje su postale izuzetno utjecajne. Iako je donekle priznala, Svjetska banka je uglavnom odlučila tretirati ovaj opus radova kao napomene uz glavni zaključak u svom izvješću iz 1993. godine.
Istočna Azija nije bila jedini dostupni protudokaz. Povijesni zapis zapadnih industrijaliziranih zemalja govori sličnu priču. Sjedinjene Države izgradile su svoju industrijsku bazu iza visokih carinskih zidova tijekom devetnaestog stoljeća, a istovremeno su imale koristi od ogromnih državnih ulaganja u infrastrukturu, zemljišnih dodjela željeznicama i istraživanja financiranih od strane savezne vlade. Britanija je prakticirala teški merkantilizam i, posebno pod Robertom Walpoleom u osamnaestom stoljeću, aktivno je provodila industrijsku politiku kroz zaštitne tarife, selektivne uvozne carine i izvozne nagrade. Zemlje koje sada propisuju slobodna tržišta zemljama u razvoju, gotovo bez iznimke, industrijalizirale su se u uvjetima značajne državne intervencije i zaštite.
Kuriozitetna politika
Globalne posljedice stava Svjetske banke u njezinom izvješću iz 1993. ne treba podcijeniti. Ova institucija bila je jedan od najmoćnijih oblikovatelja razvojne politike diljem globalnog Juga, kroz svoje uvjete kreditiranja, tehničku pomoć i širu intelektualnu klimu koju je stvorila. U 1980-ima, 1990-ima i 2000-ima, industrijska politika se zapravo počela tretirati kao kuriozitetom diljem svijeta: možda u redu u nekoliko iznimnih slučajeva, ali nešto prema čemu biste trebali ostati temeljno skeptični. Umjesto toga, recept za zemlje u razvoju bio je liberalizacija, privatizacija i vjera u tržišne snage.
Ljestve razvoja bile su odbacivane, a Svjetska banka je djelomično vršila udarce.
Tri desetljeća kasnije, Svjetska banka promijenila je smjer. Novo izvješće, objavljeno prošli tjedan, zaključuje da industrijsku politiku „treba razmotriti u nacionalnom setu alata za politiku svih zemalja“ – izjava koja bi bila heretička prema standardima same institucije 1990-ih. Novo izvješće čak se eksplicitno poziva na svoje staro izvješće iz 1993., priznajući da su pogrešno stigmatizirali industrijsku politiku. Zaokret je toliko jasan da je čak i The Wall Street Journal objavio priču o novom izvješću pod naslovom: „Svjetska banka prihvaća industrijsku politiku, napuštajući tri desetljeća stigme.“
Zašto sada? Ovo je najzanimljivije pitanje. A iskren odgovor ima dva dijela.
Prvi je jednostavan. Industrijska politika doživljava preporod, potaknuta novim stvarnostima u svjetskom gospodarstvu koje zahtijevaju veću državnu intervenciju, poput rivalstva velikih sila, krhkosti opskrbnog lanca, zabrinutosti za nacionalnu sigurnost, geopolitike zelene tranzicije i propasti međunarodnog poretka temeljenog na pravilima.
Zaključavanje dominacije
Ali postoji i drugo, manje laskavo objašnjenje s kojim se isplati suočiti.
Svjetska banka nije neutralni arbitar ekonomskog znanja. Kao što sam već napisao u svom biltenu, to je institucija u kojoj su interesi bogatih nacija – a prije svega zapadnih nacija – duboko ukorijenjeni. A ekonomska doktrina koju je Svjetska banka tako snažno propagirala od 1980-ih nadalje – slobodna trgovina, privatizacija, minimalna državna intervencija – nije bila samo ideološki opterećena, već se radilo i o održavanju određene hijerarhije u svjetskom gospodarstvu. Kao što Quinn Slobodian dokumentira u knjizi Globalisti, neoliberalni projekt nikada nije bio samo o “oslobađanju” tržišta. Radilo se o izgradnji arhitekture međunarodnih pravila koja su zaključala dominaciju bogatih nacija i otežala zemljama u razvoju provođenje industrijskih politika na koje se bogati svijet povijesno oslanjao.
This is ahistorical nonsense. Every advanced economy developed through significant state intervention.
Alexander Hamilton invented the developmental state. Economist Ha-Joon Chang showed how virtually all Western governments relied heavily on tariffs and infant industry… https://t.co/2DvyzBGRd9 pic.twitter.com/xc6DuAKT4k
— Ben Norton (@BenjaminNorton) May 10, 2024
Ta je arhitektura dobro služila Zapadu. Otvorena tržišta u zemljama u razvoju osigurala su zapadnim korporacijama jeftinu radnu snagu, jeftinu robu i jeftine inpute. Stigmatizacija industrijske politike bila je, u ovom kontekstu, značajka, a ne greška – sprječavala je zemlje u razvoju da čine ono što su bogate zemlje oduvijek činile.
Ono što se promijenilo nije shvaćanje razvojne ekonomije od strane Svjetske banke. Dokazi za industrijsku politiku oduvijek su postojali. Ono što se promijenilo jest geopolitički kontekst. Zapadnim nacijama sada aktivno treba industrijska politika kako bi se natjecale, posebno s Kinom. Lanci opskrbe poluvodičima, proizvodnja električnih vozila, prerada kritičnih minerala – to su bojna polja konkurencije velikih sila. Jednostavno više nije koherentno da Zapad osuđuje industrijsku politiku kao relikt pogrešnog etatizma kada je istovremeno provodi u velikim razmjerima.
Promjena interesa
U tom svjetlu, zaokret Svjetske banke manje izgleda kao intelektualno buđenje, a više kao institucionalna prilagodba novim političkim stvarnostima. Izvješće, na njenu čast, zalaže se za industrijsku politiku u svim zemljama, uključujući i one u razvoju. Ali trebali bismo jasno reći: doktrina se promijenila jer su se promijenili interesi moćnih država, a ne zato što su razvojni ekonomisti iznenada otkrili nove dokaze.
It's actually enraging how the World Bank can suddenly change its mind about industrial policy like "Oops, for the past 45 years we systematically prevented you from using the most obvious tool for sovereign development, keeping you stuck in poverty and dependency, lol".
— Jason Hickel (@jasonhickel) March 25, 2026
Ništa od ovoga ne bi trebalo umanjiti istinsku predanost međunarodnom razvoju među mnogim ekonomistima Svjetske banke. Novo izvješće pružit će vrijedno političko pokriće zemljama u razvoju koje već dugo žele provoditi industrijsku politiku, ali su se suočavale s pritiskom – od Svjetske banke, MMF-a, bilateralnih donatora – da se suzdrže.
No, bilo bi naivno shvatiti izvješće zdravo za gotovo kao izravan čin intelektualne iskrenosti. Institucije poput Svjetske banke ne mijenjaju mišljenje samo zato što se dokazi mijenjaju. Mijenjaju se kada se promijeni politički vjetar. Vjetrovi su se promijenili jer su moćne zemlje, iz vlastitih razloga, odlučile da se industrijska politika vrati na jelovnik.
Pouka za zemlje u razvoju nije da čekaju blagoslov Svjetske banke prije nego što aktivno počnu provoditi industrijsku politiku. Zapravo, mnoge istočnoazijske zemlje u prošlosti su provodile industrijsku politiku izričito prkoseći savjetima Svjetske banke. Jedino što se promijenilo jest da najmoćnija svjetska gospodarstva sada provode industrijsku politiku tako otvoreno da se ona više ne može uskratiti ostatku svijeta.
